- Iskrenost u traženju Božje istine.
SUSRETI S drugim ljudima među najsnažnijim su silama koje oblikuju naše živote. Ponekad su unaprijed isplanirani, a ponekad iskrsavaju neočekivano; obje vrste susreta mogu iznjedriti prijateljstva koja imaju moć promijeniti naš život. Evanđelje pripovijeda o nekim Isusovim susretima s njegovim suvremenicima. Tu su jednostavni ljudi, poput Samarijanke, koje je posve preobrazio naizgled slučajan susret. Tu su i istaknute osobe, poput Nikodema, koje su tražile Isusa da s njim razgovaraju kako bi produbile svoje poznavanje Boga. No ima i drugih koji mu pristupaju ne da bi učili, nego da bi ga ispitivali i tražili proturječja između njegova propovijedanja i Pisma.
Tako čine saduceji. Oni ne vjeruju u uskrsnuće i pristupaju Isusu iskušavajući ga. Slučaj koji mu iznose čini se nevjerojatnim, barem našim modernim očima: ako neka žena ima više muževa i svi joj poumiru, čija će biti žena nakon uskrsnuća mrtvih (usp. Mk 12,19-23)? Saduceji zapravo ne traže istinu; ne postavljaju to pitanje da bi nešto saznali ili se promijenili. Ne shvaćaju da je »Bog uvijek veći nego što ga zamišljamo. Njegova su djela iznenađujuća u usporedbi s našim računicama; njegovi postupci uvijek su drukčiji, nadilaze naše potrebe i očekivanja; i stoga ga nikada ne smijemo prestati tražiti i obraćati se njegovu istinskom licu.«[1]
Promatrajući stav saduceja, možemo se zapitati tražimo li iskreno Božju istinu. Izlažemo li se opasnosti da svoja uvjerenja moramo promijeniti i odreći se svojih predrasuda? Podižemo li pogled s često krivudavih staza kojima hodimo da bismo motrili Božju veličinu?
ISUS IM odgovori: »Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje? Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima« (Mk 12,24-25). A da bi pojasnio kako je uskrsnuće temeljni dio Božjega nauma te kako će i tijelo i duša naći život nakon smrti, uvjerava ih da Bog njihovih otaca nije Bog mrtvih, nego živih (Mk 12,27).
Tijekom povijesti čovjek se često pitao što ga čeka nakon smrti. Evanđelje, koje je uvijek aktualna Božja riječ, odgovara na to pitanje. Isus nam govori da život ne završava kad dospijemo do kraja svojih zemaljskih putova. Pozvani smo biti »poput Boga zauvijek«;[2] nismo stvoreni za smrt, nego za vječni život u nebu, koje nije neko fizičko mjesto negdje iznad nas, nego nova dimenzija u kojoj će se ispuniti naše najdublje težnje. »Bog poznaje i ljubi 'cjelovitu osobu' koja jesmo u ovom trenutku. Stoga je ono što raste i razvija se u našemu životu besmrtno već sada. U svome tijelu trpimo i ljubimo, u njemu se nadamo, u njemu doživljavamo radost i tugu, u njemu napredujemo kroz vrijeme.«[3]
Zato nas je sveti Josemaría poticao da sve svoje aktivnosti, pa i one koje se čine malenima i nevažnima, obavljamo »sa živom sviješću o vječnosti«.[4] Iza svakoga dobro obavljenog posla, promišljenoga čina ili kratke molitve krije se više nego što se golim okom može vidjeti. Ništa od onoga što činimo nije izgubljeno; svaki nas čin može pripremiti za to da Boga gledamo licem u lice u vječnome životu.
SVETI AUGUSTIN, ponukan željom da dublje upozna i ljubi Boga, bacio se u filozofiju i u proučavanje objavljene istine. Postoji priča kako je hodao morskom obalom razmišljajući o otajstvu Presvetoga Trojstva. Ugledao je dječačića koji je trčao s obale prema moru, punio malu kanticu vodom i vraćao se da je izlije u rupu u pijesku. Kad ga je sveti Augustin upitao što radi, dijete mu je objasnilo da želi prazniti more u rupu. Sveti Augustin mu je rekao da je taj pothvat nemoguć, a dijete mu je odgovorilo da je njegov pothvat – pokušaj da shvati otajstvo Boga – još teži.
»Vjera i razum poput su dvaju krila na kojima se ljudski duh uzdiže k motrenju istine; a Bog je u ljudsko srce stavio želju za spoznajom istine – jednom riječju, za spoznajom sebe – kako bi, spoznajući i ljubeći Boga, ljudi i žene mogli doći i do punine istine o samima sebi.«[5] Tako motrimo Boga, kako je on zapovjedio izraelskom narodu: Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim (Mt 22,37). »Što ti je ostalo od srca za ljubav prema samome sebi? Što ti je ostalo od duše, od uma? On kaže 'sve'. Onaj koji te stvorio zahtijeva da se daš potpuno.«[6]
Sveti Josemaría govorio je da je kršćaninov život obilježen sinovskim odnosom prema Bogu i željom da ga duboko upozna. »Trebamo dakle biti pobožni, pobožni poput djece, ali ne i neuki. Koliko je god moguće, svatko bi od nas trebao ozbiljno i strogo proučavati vjeru – što sve znači teologiju. Naša pobožnost treba biti dječja, a naš nauk siguran poput onoga u teologa.«[7] Možemo zamoliti Djevicu Mariju da nam pomogne s pouzdanjem pristupiti njezinu Sinu, željni ga svakoga dana sve više upoznavati i ljubiti.
[1] Papa Franjo, Angelus, 11. XII. 2022.
[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1023.
[3] J. Ratzinger, Suradnici Istine.
[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 239.
[5] Sveti Ivan Pavao II., Fides et Ratio, Uvod.
[6] Sveti Augustin, Govor 24 (citirano u Susret s Kristom, br. 59).
[7] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 10.