- Isus otkriva smisao Zakona

- Sloboda kao put u nebo

- Kraljevstvo i male stvari

ISUSA SU više puta optuživali da želi uništiti vjeru Mojsija i Abrahama, no on je naviještao da nije došao da je ukine, nego da otkrije njezin puni smisao i najdublji doseg (usp. Mt 5,17). Krist je svojim suvremenicima — a sada otkriva i nama — pokazao da je u Božjim zapovijedima moguće pronaći put istinske unutarnje slobode. Bog se objavio i dao nam svoga Sina da nas oslobodi. Za slobodu nas Krist oslobodi, kaže sveti Pavao. Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva upregnuti (Gal 5,1).

»U svjetlu Kristova nauka svaka zapovijed otkriva svoj puni smisao kao zahtjev ljubavi, a sve se one sjedinjuju u najvećoj zapovijedi: ljubiti Boga svim svojim srcem i ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga.«[1] Svako slovce i svaki potezić (Mt 5,18) crkvenoga nauka — bio on dogmatski, moralni ili liturgijski — ima za cilj potaknuti nas da ljubimo svoga Boga, a po njemu i ljude oko sebe. A ljubav se može darovati jedino u slobodi, čak i onda kad je to, kao što je uobičajeno, teško.

Zato Isus može reći da je njegova hrana vršiti volju Očevu. On se ne miri s Očevom voljom kao da zapravo želi činiti nešto drugo; on je žarko želi i hoće s njom poistovjetiti sve svoje sklonosti, jer upravo u njoj nalazi slobodu. Krist ide čak tako daleko da zahvaljuje svome Ocu prije nego što će izvršiti najveći čin samodarivanja, uoči svoje muke, kad slobodno predaje svoj život u euharistiji. Najdublju slobodu nalazimo u Bogu, a ona nam pomaže da ljude oko sebe ljubimo više i bolje.

»RAZMISLIMO o tome kakvo će biti nebo«, preporučivao je sveti Josemaría. »Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1 Kor 2,9). Možete li zamisliti kako će biti stići onamo, susresti Boga i ugledati onu ljepotu, onu ljubav koja se izlijeva u naša srca, koja zasićuje, a nikada ne presiti? Više se puta na dan pitam: kako će biti kad se sva ljepota, sva dobrota, sve beskrajno čudo Božje izlije u ovu jadnu glinenu posudu koja sam ja, koja smo svi mi?«[2] I sveti Toma Akvinski poticao nas je da se radujemo nebu jer je »u vječnom životu potpuno i savršeno ispunjenje svake želje; ondje će, naime, svaka blažena duša u izobilju imati ono čemu se nadala i što je željela. Razlog je tomu što u ovome životu nitko ne može ispuniti sve svoje želje niti ijedna stvorena stvar može potpuno zadovoljiti čovjekovu žudnju.«[3]

Promišljanje o nebu pomaže nam razumjeti ovu zemlju i ispravno odvagnuti situacije i probleme. »Budući da čovjek uvijek ostaje slobodan i da je njegova sloboda uvijek krhka, kraljevstvo dobra nikada neće biti konačno uspostavljeno na ovome svijetu. Tko god obećava bolji svijet koji bi zajamčeno trajao zauvijek, daje lažno obećanje; on zanemaruje ljudsku slobodu. Sloboda se uvijek iznova mora osvajati za stvar dobra.«[4]

Borba za sve veću i veću slobodu na zemlji, koja znači biti sve više ispunjen Bogom, a sve manje vlastitom sitnom sebičnošću, put je u nebo. »A da bismo napredovali prema svetosti, moramo biti slobodni: slobodni ići naprijed, gledajući u svjetlo, idući naprijed. A kad se vratimo, kao što ovdje kaže, načinu života koji smo imali prije susreta s Isusom Kristom, ili kad se vratimo onim obrascima svjetovnoga ponašanja, gubimo svoju slobodu. […] Poput naroda Božjega u pustinji: kad su gledali naprijed, sve je išlo dobro; kad bi ih obuzela nostalgija jer više nisu mogli jesti dobra koja su nekoć imali, griješili su i zaboravljali da ondje nisu imali slobode.«[5] S Božjom milošću već se sada možemo pripremati za ono što ćemo naći u nebu: zauvijek izabrati Boga, slobodni od svakoga ropstva i pomutnje.

TKO DAKLE ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom (Mt 5,19). Kakve veze imaju najmanje zapovijedi s kraljevstvom nebeskim? Isus povezuje borbu za svetost sa sposobnošću ljubiti i biti ljubljen u svakodnevnom životu. U konačnici, nebo se sastoji u tome da dopustimo Bogu da nam bude Otac pun ljubavi u svakom trenutku dana, znajući da je on s nama i u malim stvarima. Oni koji drže i najmanje zapovijedi ustaju iznova i iznova, ne umarajući se od borbe na istoj bojišnici, za isti cilj. Iskreni su prema sebi i prema Bogu te prepoznaju koliko ga trebaju. Najvažnije stvari stavljaju na prvo mjesto i shvaćaju da je sve dragocjeno za zaljubljenu dušu.

»Neki će možda zamišljati da u običnom životu ima malo toga što bi se moglo prinijeti Bogu: sitnice, malenkosti. Malo dijete koje želi pokazati svome ocu koliko ga ljubi nudi ono malo blaga što ga ima: kalem konca, limenoga vojnika bez glave, čep boce… A otac ne prezire taj dječji dar: zahvaljuje mu i grli svoga sina, privijajući ga uza srce s velikom nježnošću. Postupajmo tako s Bogom, kako bi naše male stvari, same po sebi sitnice, postale velike, jer je ljubav velika. Upravo to i činimo: male stvari svakoga dana, svakoga trenutka, činimo herojskima iz Ljubavi.«[6] Marija uvijek kaže ‚da' na molbu svoga Sina, jer zna da Bog tako daruje radost i sreću. Možemo zamoliti svoju Majku da nam dade mudrost da Božju volju vidimo kao što je ona vidi.

[1] Papa Franjo, Anđeo Gospodnji, 16. II. 2014.

[2] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog susreta, 22. X. 1960.

[3] Sveti Toma Akvinski, Apostolsko vjerovanje, članak 12.

[4] Papa Benedikt XVI., Spe salvi, br. 24.

[5] Papa Franjo, Homilija, 29. V. 2018.

[6] Sveti Josemaría, Sabrana pisma, sv. I., br. 19.