- Učiniti vapaj gubavaca svojim
- Ozdravljenje dolazi od zahvalne vjere
- Zahvaljivati u svim okolnostima
»ISUSE, UČITELJU, smiluj nam se!« (Lk 17, 13), dovikuje Isusu skupina gubavaca kada napokon dođe do Njega. U drevna je vremena biti gubavac bila velika nesreća. Tjelesne patnje gubavaca bile su tolike da doslovan prijevod imena koje su Židovi dali toj bolesti glasi »udarac biča«. Kao da to nije bilo dovoljno, moralna je patnja uvećavala njihovu tjelesnu bol, jer se vjerovalo da je bolest vrlo zarazna: ljudi su se užasavali gubavaca, a pomna su pravila određivala dijagnozu bolesti i odvajala oboljele od društva. Svećenici su bili odgovorni za postupak utvrđivanja nečijega ozdravljenja; pritom je trebalo ispuniti niz uvjeta. Naposljetku, bolest se pripisivala grijesima onoga koji ju je nosio.
To nam pomaže bolje razumjeti patnju i očaj desetorice gubavaca koje je Isus susreo na putu u Jeruzalem. Živjeli su na rubu sela. Rođaci, prijatelji i suosjećajni ljudi svakoga su im dana donosili hranu. Vjerojatno su preko njih čuli za Isusa; znali su da je On rabin, učitelj koji propovijeda s vlašću i čini čudesa. Kada se Isus približio selu, netko je zacijelo obavijestio gubavce o Njegovoj prisutnosti. Izašli su Ga pozdraviti izdaleka, nadajući se da bi ih mogao ozdraviti. »Čekali su podalje«, tumači jedan srednjovjekovni svetac, »jer se u svojem stanju nisu usuđivali približiti. Isto se događa i nama: držimo se podalje kada tvrdokorno ustrajemo u grijehu. Da bismo ozdravili i bili očišćeni od gube svojih grijeha, vapijmo iz sve snage: ‘Isuse, Učitelju, smiluj nam se.’ No vapijmo srcem, a ne ustima. Vapaj srca prodorniji je. Vapaj srca probija nebesa i uzdiže se do Božjega prijestolja.«[1]
GUBAVCI VAPE da ih Isus ozdravi. On im govori neka odu i pokažu se svećenicima, koji su prema Zakonu morali potvrditi svako ozdravljenje. Način na koji kreću na put u poslušnosti Učitelju dokaz je njihove vjere. Dok hodaju, shvaćaju da su doista ozdravljeni, ali samo se jedan od njih, Samarijanac, vraća Isusu: »vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu« (Lk 17, 15-16). Isus žali što se ostala devetorica nisu vratila dati slavu Bogu, što nisu htjela izraziti zahvalnost za ozdravljenje. Samarijancu govori: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« (Lk 17, 19).
Razmatrajući današnje evanđelje, možemo razlučiti »dvije razine ozdravljenja: jedna, površnija, tiče se tijela; druga, dublja, zahvaća nutrinu osobe, ono što Biblija naziva ‘srcem’, te se odatle širi na cijeli čovjekov život. Potpuno i korjenito ozdravljenje jest ‘spasenje’. Razlikujući ‘zdravlje’ i ‘spasenje’, i običan nam govor pomaže razumjeti da je spasenje mnogo više od zdravlja: ono je doista novi, puni, konačni život. Osim toga, Isus ovdje, kao i u drugim prigodama, izgovara riječi: ‘Tvoja te vjera spasila!’ Vjera je ta koja spašava čovjeka, ponovno ga uspostavljajući u njegovu dubokom odnosu s Bogom, sa samim sobom i s drugima; a vjera se izražava u zahvalnosti.«[2] Ne znamo što se dogodilo s ostalim gubavcima. Sigurno su bili izliječeni od svoje tjelesne bolesti. No evanđelje pokazuje da Isus priznaje duhovno ozdravljenje samo Samarijancu, premda se činilo da je on dalje od vjere izabranoga naroda.
»Oni koji poput izliječenog Samarijanca znaju reći ‘hvala’ pokazuju da ne smatraju sve svojim pravom, nego darom koji u konačnici dolazi od Boga, čak i kada stiže preko ljudi ili preko prirode. Vjera tako uključuje otvaranje čovjeka Gospodinovoj milosti; znači priznati da je sve dar, sve je milost. Kakvo se blago krije u dvjema malim riječima: ‘hvala ti’!«[3]
»U SVEMU zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu« (1 Sol 5, 18). Antifona današnje mise, uzeta iz nauka svetoga Pavla, poziva nas da često izražavamo svoju zahvalnost Bogu. Svakoga dana kada se probudimo možemo Mu zahvaliti i za ono što obično uzimamo zdravo za gotovo, a što bi nam nedostajalo kada bismo toga ikada bili lišeni: disanje, osjećanje, vid, hodanje, ljepotu prirode, sunčevu svjetlost i toplinu, svoju obitelj, sposobnost da ljubimo i budemo ljubljeni… Kršćani zahvaljuju Bogu i za čudesa Njegove milosti, za sve što smo nezasluženo primili i što i dalje svakoga dana primamo napredujući na putu svetosti.
»Koliko god ti bilo godina«, napisao je sv. Franjo Saleški, »nisi dugo na svijetu. Bog te iz ničega izveo u postojanje i ono što jesi, jesi čisto po Njegovoj dobroti. Učinio te najplemenitijim bićem vidljivoga svijeta, pozvanim da ima udjela u Njegovoj vječnosti i sposobnim za sjedinjenje s Njim. Nije te doveo na svijet zato što bi Mu bio potreban, nego jedino da očituje svoju dobrotu. Dao ti je razum da Ga možeš spoznati, pamćenje da Ga se možeš sjećati i volju da Ga možeš ljubiti. Dao ti je maštu da si možeš predočiti Njegova dobročinstva, oči da se možeš diviti čudesima stvorenoga svijeta i jezik da Ga možeš hvaliti… Stvorio te na svoju sliku [...]. Pomisli na sve što ti je Bog dao u području duha, tijela i duše: dao ti je zdravlje, blagostanje, dobre prijatelje… Hrani te svojim sakramentima, prosvjetljuje te svojim svjetlom i toliko ti je puta oprostio.«[4]
»Kako su lijepe riječi koje svakoga dana izgovaramo u Precesu«, govorio je sveti Josemaría. »Možeš ih upotrijebiti kao strelovitu molitvu: gratias tibi, Deus, gratias tibi! Ako zahvaljujemo, Bog će nam dati više. No ako naša oholost prisvaja ono što nije naše, zatvorit ćemo se Božjoj pomoći.«[5] Obratimo se Gospi koja je u svojoj poniznosti zahvaljivala Bogu za sve i tako primila nezamislive darove.
[1] Sv. Bruno iz Segnija, O evanđelju svetoga Luke, br. 2, 40.
[2] Benedikt XVI., Angelus, 14. listopada 2007.
[3] Isto.
[4] Sv. Franjo Saleški, Filotea. Uvod u pobožni život, 1. dio, pogl. 9 i dalje, III, 34.
[5] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog susreta, 19. ožujka 1971.