• Ostaviti sve za Krista jest dar

• Najprije promotriti primljene darove

• Plod nošenja križa

U DANAŠNJEM evanđelju sveti Luka bilježi iznenađujuće Isusove riječi: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!« (Lk 14, 26). U više se starozavjetnih tekstova ljubav i mržnja koriste kao oznaka konačne prednosti, odlučnoga izbora. Pismo kaže da je Jakov ljubio Rahelu, a mrzio Leu (usp. Post 29, 30), ili da je Gospodin ljubio Jakova, a mrzio Ezava (usp. Rim 9, 13). U tom nas smislu Isusove riječi uče da nasljedovanje Njega ima prednost pred svakim drugim putem na ovoj zemlji. „Trebamo imati ljubav prema svima, i prema rođacima i prema strancima, ali ne odvajajući se od ljubavi Božje radi ljubavi prema njima”[1], učio je sveti Grgur Veliki. „Kristove bi se riječi mogle prevesti kao ‘ljubiti više, ljubiti bolje’, u smislu da sebična ili djelomična ljubav nije dovoljna: druge trebamo ljubiti ljubavlju Božjom.”[2]

Tek kada shvatimo da je ono što Isus od nas traži zapravo dar, zahvalnost vodi velikodušnom odgovoru. Isus nikoga nikada ne prestaje pozivati. Ono najveće što ima – istinsku i bezuvjetnu ljubav – želi podijeliti sa svima, i zato od nas traži da budemo slobodni kako bismo je mogli primiti. Tada druge zemaljske stvarnosti pronalaze svoju pravu težinu i mjesto u našem životu. U drugom trenutku Njegova života čujemo Isusa kako govori: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni« (Mk 10, 29-30).

NAKON ŠTO je svoje slušatelje pozvao na potpuno sebedarje, Isus se služi dvama pomalo zbunjujućim primjerima. Najprije govori o čovjeku koji je odlučio graditi kulu, a nije sjeo izračunati koliko će ga stajati; zatim opisuje kralja koji se sprema u boj, a mora stati i razmisliti je li pobjeda doista moguća. Čini se neobičnim da Isus govori o promišljanju i računanju odmah nakon što je od nas zatražio da damo sve.

Možda želi da razmislimo o stalnoj temi Njegova života i propovijedanja: istinsko sebedarje uvijek se rađa iz promatranja prethodno primljenoga dara. Zapravo, premda se može činiti da mi započinjemo čin darivanja, njega uvijek u tišini pokreće Bog. Uoči svoje muke Isus je najavio svoju otkupiteljsku žrtvu riječima: »Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem« (Iv 10, 18). A da ne bi bilo sumnje kako svoj život daje s radošću: »Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke« (Lk 22, 15). Potpuno sebedarje rađa se iz zahvalnosti za velik dar primljen besplatno. Isus zahvaljuje svome Ocu za svu dobrotu koja će se uskoro izliti na svijet i osjeća se blaženim što sudjeluje u otkupljenju čovječanstva. Iz toga izvora zahvalnosti izvire bezgranično sebedarje bez računice.

Primjeri iz evanđelja mogu nam pomoći da razmislimo o onome što smo primili i o sredstvima koja posjedujemo. Ako želimo sagraditi kulu koja doseže do neba ili dobiti bitku svoga života, najprije moramo razmotriti svoja sredstva. Često su naše nakane i želje da odgovorimo Bogu iskrene, ali previđamo snagu i najvrjednije sredstvo koje imamo: samoga Boga i Njegov poziv. Ako Boga gledamo kao suparnika, lako je Njegove zahtjeve doživjeti kao vlastiti gubitak. No ako prepoznamo da je On na našoj strani, imamo poticaj graditi sve što je potrebno.

U DVAMA primjerima koje Isus daje postoji zanimljiva podudarnost: odluku o početku gradnje ili ulasku u bitku treba razmotriti polako. Sjesti i zapitati se možemo li sagraditi kulu ili dobiti bitku simbolizira nutarnju sabranost, razlučivanje je li naše pouzdanje ponajprije položeno u Boga, bez upadanja u samodostatnost ili, još gore, u prečace koji stvari rješavaju svjetovnom lukavošću. Ta je nutarnja bitka prvi i najtemeljniji korak u velikodušnom nasljedovanju Krista. To je „dublji rat koji svi moramo voditi! To je čvrsta i hrabra odluka da se odreknemo zla i njegovih zavodljivosti te izaberemo dobro, spremni osobno platiti cijenu: to znači slijediti Krista, to znači uzeti svoj križ!”[3]

Kada živimo za Božju veličinu, uzdajući se u Njega, tada su i male stvari, „koliko god bile malene, ako se prihvate s ljubavlju, najugodnije Božjoj dobroti, koja je za jednu čašu hladne vode obećala cijelo more sreće svojoj djeci. A budući da se takve prigode pružaju u svakom trenutku, one su izvrsno sredstvo za stjecanje velikoga duhovnog bogatstva.”[4] Jednoga dana, kada je sveti Josemaría sudjelovao u blagoslovu s česticom Lignum Crucis (drva križa), rekao je nazočnima: „Poslije blagoslova prići ćemo i poljubiti križ, govoreći iskreno da ga ljubimo, jer u križu više ne vidimo nešto što nam je teško ili bi nam moglo biti teško, nego radost što se možemo darovati, lišavajući se svega kako bismo pronašli svu Božju Ljubav.”[5]

Naša je Majka Marija znala stajati podno križa i sve, čak i svoga Sina, prepustiti u Božje ruke. Možda se, čak i usred boli što je privremeno bez Isusa, u njezinu srcu rađala molitva zahvale za sve što Bog čini za čovječanstvo i za to koliko nas duboko ljubi. „Usred tame muke i smrti svoga Sina, Marija i dalje vjeruje i nada se Njegovu uskrsnuću, pobjedi Božje ljubavi.”[6]

[1] Sv. Grgur Veliki, Homilije o evanđeljima, 37, 3.

[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 97.

[3] Franjo, Angelus, 8. rujna 2013.

[4] Sv. Franjo Saleški, Uvod u pobožni život, III. dio, 35. poglavlje.

[5] Sveti Josemaría, riječi izgovorene 14. rujna 1969., citirano u: Javier Echevarría, Memoria del Beato Josemaría Escrivá, Rialp, Madrid, 2000., str. 217 (vlastiti prijevod).

[6] Franjo, audijencija, 1. ožujka 2017.