• Izabrani da budemo poslani
• Bitno i sporedno
• Iskustvo neuspjeha

ISUS JE sazvao dvanaestoricu i poslao ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike, davši im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti (usp. Lk 9, 1-2). Onih nekoliko savjeta koje im je dao o vršenju poslanja otkriva neke od značajki kršćanskoga apostolata.

Prva je da je osobni poziv na prvome mjestu. Apostoli su izabrani jedan po jedan za poslanje koje će im biti povjereno. Njihov je izbor dio božanskoga otajstva jer ne slijedi ljudska mjerila sposobnosti ili učinkovitosti. Većina ih je bila neuka; Matej je bio iznimka, ali premda je imao bolja ljudska sredstva i više naobrazbe, bio je carinik i mnogi su ga smatrali izdajnikom vlastitoga naroda. Apostoli su se rijetko isticali moralnim junaštvom; kao što nam pokazuju evanđelja, bili su častohlepni i skloni nadmetanju, neprestano su se uspoređivali, bili su vezani uz svoje ljudske načine gledanja na stvari i bilo im je vrlo teško rasuđivati nadnaravnim mjerilima. Iskustvo apostola podsjeća nas da „sve ovisi o nezasluženu Božjem pozivu; Bog nas izabire i za službe koje se katkad čine iznad naših sposobnosti ili ne odgovaraju našim očekivanjima; na poziv primljen kao nezasluženi dar treba i odgovoriti nezasluženo.”^[1]

Dvanaestorica će poći propovijedati kraljevstvo Božje ne zato što bi bili mudri ili sveti, nego zato što znaju da ih je Krist pozvao i što slobodno prihvaćaju da ih On šalje. To je uvjerenje koje je poticalo Crkvu da širi Evanđelje po cijelome svijetu, od prvih stoljeća do danas. Kršćani sebe vide kao nastavljače Kristova poslanja; pozvani smo i poslani donositi spasenje svim ljudima. Apostolat je ukorijenjen u samom našem kršćanskom identitetu. Poslanje smo primili na krštenju. Apostolat ne činimo kao još jednu zadaću pridodanu našem kršćanskom stanju, nego zato što je najdublja istina našega identiteta da „mi smo apostoli”.^[2] Poput prve dvanaestorice, izabrani smo da budemo poslani.

NAKON ŠTO je Dvanaestorici objasnio njihovo poslanje, Isus im daje nekoliko savjeta kako ga ispuniti: »Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!« (Lk 9, 3). Isus od onih koje šalje u apostolsko poslanje traži da prigrle korjenito i smisleno siromaštvo: da se odreknu stvari koje mogu biti dobre same po sebi, ali im u tom trenutku nisu primjerene, jer bi mogle usporiti ili otežati vršenje poslanja. To je središnja značajka krjeposti siromaštva. Ono nam omogućuje usredotočiti um i srce na ono što je uistinu vrijedno i važno, ne dajući se rastresti onim što je površno, tašto ili sporedno.

Kad je riječ o apostolatu, uistinu je bitno da Bog bude u središtu: Gospodin nas šalje i On djeluje u ljudima. Mi smo oruđa. Naša je uloga važna, dakako, ali nije najvažnija niti presudna. Za razliku od materijalnih oruđa, nismo ni nepomični ni pasivni; slobodno se služimo svim svojim darovima i sposobnostima i svim ljudskim sredstvima koja su nam na raspolaganju, kako Gospodin i želi. No ono što Isus u evanđelju naglašava jest da je sve to sporedno u usporedbi s našim identitetom: On nas je pozvao i poslao dušama.

To uvjerenje ispunja srce svakoga apostola, kao što je sveti Josemaría podsjećao svoju djecu u prvim godinama Opusa Dei: „Ne zaboravite, djeco moja, da mi nismo duše koje su se pridružile drugim dušama kako bi činile nešto dobro. To je mnogo... a ipak je malo. Mi smo apostoli koji ispunjavaju nepromjenjivi Kristov nalog.”^[3] Apostol je spreman velikodušno, slobodno i radosno ispuniti božansku zapovijed jer je svoje pouzdanje stavio u Boga koji ga izabire i šalje. To je izvor njegove nade i hrabrosti te razlog zbog kojega je spreman na svaku žrtvu za poslanje.

»U KOJU god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih« (Lk 9, 4-5). Tako Isus zaključuje svoje savjete o apostolskom poslanju. Jasno daje do znanja da će apostolsko svjedočanstvo Njegovih glasnika katkad biti primljeno dobro, a katkad loše. Za ovaj potonji slučaj kaže Dvanaestorici da stresu prašinu s nogu — dojmljivu gestu koja je u semitskoj kulturi pokazivala da osoba ne želi zadržati ništa, ni malo prašine, iz mjesta u kojem je bila odbačena. Za nas je to podsjetnik da ne smijemo dopustiti da neuspjesi ili odbijanja na koje nailazimo kao apostoli pritišću naše srce ili ugase naš nadnaravni polet.

„Ne razumiju te?” napisao je sveti Josemaría. „On je bio Istina i Svjetlo, ali Ga ni Njegovi nisu shvatili. – Kao i često dosad, podsjećam te na Gospodinove riječi: ‚Nije učenik veći od Učitelja.’”^[4] Isusov je opis apostolskoga života vrlo realističan. On ne skriva da taj život zahtijeva žrtve – kako se ne bi zaboravilo težiti za onim što je uistinu vrijedno – i da nije uvijek okrunjen uspjehom. Njegovi će se apostoli suočavati s poteškoćama, nevoljama, pa i progonstvom (usp. Lk 21, 12-19); neće ići kroz život nižući pobjedu za pobjedom. Zato svoju radost ne trebaju temeljiti na neposrednim rezultatima, nego na nadnaravnoj plodnosti svojega predanja. »Stostruko će primiti i život vječni baštiniti« (Mt 19, 29), jer će Bog iz njihova kršćanskoga primjera i bezuvjetne vjernosti apostolskom poslanju izvesti obilje nadnaravnih plodova. U mnogim će slučajevima to obilje biti nemjerljivo samo ljudskim mjerilima.

Možemo moliti Djevicu Mariju da u našim srcima zapali osjećaj poslanja koji će učiniti da budemo i da se ponašamo poput prve Dvanaestorice, osjećajući se poslanima od Gospodina i uzdajući se da će On učiniti da naša apostolska revnost donese plod: „Ti i ja djeca smo Božja, iz ljubavi prema Njemu predana služenju svim ljudima. Stoga, kad god susretnemo ljude, moramo u njima vidjeti duše i pomisliti u sebi: evo duše kojoj moram pomoći, koju moram razumjeti, s kojom se moram slagati, koju moram pomoći spasiti.”^[5]

^[1] Franjo, audijencija, 15. ožujka 2023.

^[2] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 14. veljače 2017., br. 9.

^[3] Sveti Josemaría, Upute, 19. ožujka 1934., br. 27.

^[4] Sveti Josemaría, Brazda, br. 239.

^[5] Sveti Josemaría, Razmatranje, 25. veljače 1963., u Crónica 1964, IX, str. 69 (AGP, knjižnica, P01).