- Lažni proroci

- Jedinstvo života

- Ljubiti mjesto na kojem jesmo

ISUS nije imao zazora okružiti se ljudima koji nisu bili na dobru glasu među židovskim narodom. Jeo je s carinicima, bio je voljan ući u domove pogana, pa je čak prilazio gubavcima i doticao ih. Svojim je djelima i riječima pokazivao otvorenost prema svim muškarcima i ženama koja je vjerojatno iznenađivala Njegove suvremenike. Suprotstavljao se grijehu, ali je ljubio grešnike. Jednom je prigodom upozorio ljude da najveća opasnost nije u blizini onih koje društvo odbacuje. Najveća prijetnja – da se poslužimo današnjim jezikom – jesu oni koji su, smatrajući se pravednima, tražili samo vlastitu dobrobit, vlastiti uspjeh i položaj u društvu. »Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi.« (Mt 7, 15).

Lažni proroci na koje je naš Gospodin mislio bili su oni koji su iznevjerili svoj pravi identitet. Umjesto da bdiju nad narodom Izraelovim, svoju su nadu položili u bogatstvo i hvalu. Pravi proroci, naprotiv, bili su oni koji su patnje naroda učinili svojima. Lažni proroci »nemaju otvoreno srce da slušaju riječ Božju; boje se šutnje riječi Božje. Oni su lažni kršćani i lažni pastiri. Istina je da čine dobre stvari, da, ali nedostaje im stijena! Nedostaje im stijena ljubavi Božje.«[1] Razumjeti brige i nade ljudi koje nam je Providnost povjerila jedna je od glavnih osobina dobroga Pastira. Naš Gospodin nikomu nije okrenuo leđa. Slušao je najdublje brige ljudi i oslobađao ih njihovih strahova. U svojoj današnjoj molitvi možemo se zapitati: poznajem li uistinu duboke radosti i žalosti ljudi oko sebe?

ČITAV NAŠ ŽIVOT pozvan je postati klanjanje Bogu (usp. Iv 4, 23). Stoga trebamo dopustiti svjetlu milosti da svaki kutak našega života preobrazi u mjesto koje je gostoljubivo za našega Gospodina i za one oko nas. Jedinstvo života omogućuje da sva naša djela budu usmjerena prema Bogu i prema drugim muškarcima i ženama u Njemu. To ujedinjenje u našemu životu sve više učvršćuje naš identitet Njegove djece u Kristu, snagom Duha Svetoga, koji sve oživljuje po ljubavi i potiče nas na svetost i apostolat u našim svakodnevnim zanimanjima.

Nedosljedan život, život »lažnih proroka«, vodi do nedostatka mira koji potkopava unutarnji sklad. S jedinstvom života, naprotiv, postupno nalazimo veći sklad u svojem životu jer više ne dopuštamo da okolnosti ili naše okruženje diktiraju naš način postojanja ili naše odluke. Sa svjetlom vjere možemo pronaći smisao u svakom vidu svojega života i u svemu što nam se događa, kako u dobru tako i u onome što se čini lošim ili neugodnim. Učimo se pomiriti s prošlošću i sprijateljiti se sa sadašnjošću. Prijateljstvo s Bogom daje nam pouzdanje potrebno da svoj identitet kršćana izrazimo u svakoj situaciji, ne dopuštajući u svojem životu nikakve »crne rupe«, guste, zatvorene prostore u kojima je čak i svjetlost zarobljena.

Temelj jedinstva života nalazi se u svijesti o našemu božanskom sinovstvu. Ono nas »vodi do toga da molimo s pouzdanjem djece Božje, da kroz život prolazimo s vedrinom djece Božje, da rasuđujemo i odlučujemo sa slobodom djece Božje, da se suočavamo s boli i patnjom sa spokojem djece Božje, da cijenimo lijepe stvari onako kako to čini dijete Božje.«[2] Sveti Josemaría govorio je da božansko sinovstvo u konačnici oblikuje čitavo naše postojanje: »Prisutno je u svakoj misli, svakoj želji, svakoj naklonosti.«[3]

DIO našega jedinstva života sastoji se u ljubljenju mjesta i vremena u kojem živimo. Stvaranje i otkupljenje ostvaruju se ovdje, danas i sada, kad god se trudimo upoznati i razumjeti svoj svijet, ljubiti ga onako kako su to činili sveci. Sveti Josemaría poticao nas je da ne sanjamo »prazne snove«[4] te da bježimo od svakoga »mističnog maštanja«.[5] Naše jedinstvo života omogućuje nam da radosno živimo na bilo kojem mjestu na kojem se nađemo, blizu Boga i uz ljude oko nas. Tu se trudimo sanjati o načinima kako da darovima Božjim ispunimo djelatnosti u koje smo uronjeni, ne tražeći bijeg u druge, ljepše svjetove koji su nestvarni. Sveti Pavao traži od Solunjana da se uzdržavaju vlastitim svakodnevnim radom i da jedni drugima u tome pomažu (usp. 2 Sol 3, 6-15). Ta dosljednost u našemu životu omogućuje nam da budemo prilagodljivi pred nepredvidivim jer, moleći i živeći za Boga i za druge, iskušavamo kako ljubav sjedinjuje ono što se činilo razdijeljenim i sređuje ono što je bilo rasuto. Tako, primjerice, možemo platiti kartu za javni prijevoz iako nas stanje te usluge poziva da se pobunimo i ne platimo, dok istodobno tražimo načine da predložimo poboljšanja.

Naš nas je Gospodin opomenuo: »Vaša riječ neka bude: 'Da, da, – ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je.« (Mt 5, 37). Isus nas uči da »svaka zakletva uključuje pozivanje na Boga i da se prisutnost Božja i Njegova istina moraju poštovati u svakome govoru. Razboritost u pozivanju na Boga povezana je s poštovanjem prema svijesti o Njegovoj prisutnosti, za koju sve naše tvrdnje ili svjedoče ili joj se izruguju.«[6] Jedinstvo života podrazumijeva da nikada ne lažemo, čak ni kada bi nas to izvuklo iz nevolje; da se ponašamo dostojanstveno, čak i kada nas nitko ne gleda; da ne dajemo oduška svojemu gnjevu kada sjednemo za upravljač ili igramo nogometnu utakmicu. Kako uči Drugi vatikanski koncil, kršteni su pozvani vjerno ispunjavati »svoje vremenite dužnosti, vođeni duhom Evanđelja. Njihova ih vjera čini još potpunije predanima tomu, svaki prema pozivu na koji je pozvan.«[7] Možemo zamoliti našu Gospu da nam pomogne steći jedinstvo života koje nam je potrebno kako bismo drugima vjerodostojno prenosili radost življenja uz njezina Sina.

[1] Franjo, homilija, 25. lipnja 2015.

[2] Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 28. listopada 2020., br. 3.

[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 146.

[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 8.

[5] Sveti Josemaría, Razgovori s mons. Escriváom, br. 88.

[6] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2153.

[7] Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, br. 43.