- Sveci nas prate
- Sjećanja na svetoga Josemaríju
- Naši osobni putovi prema svetosti
GOSPODIN se spremao uznijeti Iliju na nebo u vihoru (2 Kr 2,1). Svi su to znali, i kamo god bi došli, pitali su Elizeja, koji je pratio proroka: Znaš li da će danas Gospodin uzeti tvoga gospodara ispred tebe? A on bi odgovorio: Znam i ja; šutite! (2 Kr 2,3.5). Jednoga dana, dok su njih dvojica išla sama, obojica su stajala na Jordanu. Tada Ilija uze svoj plašt, smota ga i udari po vodi, a voda se razdijeli na jednu i na drugu stranu, te njih dvojica prijeđoše po suhu. Kad prijeđoše, Ilija reče Elizeju: „Traži što da ti učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe” (2 Kr 2,7-9).
Njihov je rastanak blizu. Elizej to zna i ne želi potpuno izgubiti prorokovu prisutnost. Izriče skromnu želju: Neka mi pripadne dvostruki dio tvoga duha (2 Kr 2,9). Ne usuđuje se tražiti sve, nego traži baštinu koja pripada prvorođenom sinu. Ne teži za tim da postane poput svoga gospodara, nego želi i dalje ovisiti o Božjoj moći. Blizina svetaca približava nas Bogu. „Povijest Crkve obilježena je tim muškarcima i ženama koji su svojom vjerom, svojom ljubavlju i svojim životom bili svjetionici za tolike naraštaje, kao što su i za nas. Sveci su na različite načine izrazili moćnu i preobražavajuću prisutnost Uskrsloga.”[1]
„Ne mislimo samo na one koji su već proglašeni blaženima i svetima. Duh Sveti izlijeva svetost posvuda, u svetom i vjernom Božjem narodu (...). Volim promatrati svetost u strpljivom Božjem narodu: u roditeljima koji s toliko ljubavi odgajaju svoju djecu, u muškarcima i ženama koji rade da donesu kruh kući, u bolesnicima, u starim redovnicama koje se i dalje smiješe. U toj postojanosti da se ide naprijed iz dana u dan vidim svetost Crkve koja se bori (...). Svetost je najljepše lice Crkve.”[2]
„TEŠKO si zaiskao”, reče Ilija Elizeju, „ali ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako.” I dok su još išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji razdvojiše njih dvojicu. I Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je to gledao i vikao: „Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!” I više ga nije vidio. Tada uze svoje haljine i razdrije ih nadvoje (2 Kr 2,10-11).
Elizej je doživio nešto slično učenicima kad je Isus uzašao na nebo i, po analogiji, ljudima koji su živjeli u blizini svetih osoba pa su ih izgubili. Dirne nas, primjerice, način na koji ljudi koji su poznavali svetoga Josemaríju govore o svojoj boli zbog njegove smrti i o svojoj zahvalnosti za zajednička sjećanja. Blaženi Álvaro del Portillo, koji je toliko godina živio u njegovoj blizini, opisao je to ovako: „Naš je Otac u nama začeo nadnaravni život božanskoga poziva; hranio nas je svojim duhom; oblikovao nas je i utvrdio u vjeri; čvrsto nas je podupirao kad se sve oko nas pretvaralo u sumnju; upravljao je našim koracima; darivao nam je toplinu svoga srca raspaljenoga ljubavlju prema Bogu; tješio nas je u našoj žalosti i ispunjao naš put radošću; učio nas je kako ljubiti; ulijevao je svoju snagu u našu slabost i tako omogućivao našu vjernost. Stoga, budući da smo u tolikoj mjeri živjeli od njegova vlastitog života i gotovo, da tako kažem, na njegov račun, kad ga je naš Gospodin onoga 26. lipnja pozvao k sebi, više je nas u jednom kratkom trenutku moglo pomisliti da će za nas sve umrijeti.”[3] Ali bio je to samo „kratak trenutak”, jer Bog ne napušta svoj narod.
Elizej podiže Ilijin plašt koji je pao s njega, vrati se i zaustavi na obali Jordana. Tada uze Ilijin plašt koji je pao s njega i udari po vodi govoreći: „Gdje je Gospodin, Bog Ilijin?” I kad udari po vodi, ona se razdijeli na jednu i na drugu stranu, te Elizej prijeđe. A kad proročki sinovi iz Jerihona, koji su stajali sučelice, vidješe to, rekoše: „Duh je Ilijin počinuo na Elizeju” (2 Kr 2,13-15). I Elizej započe svoje djelovanje, u kontinuitetu s djelovanjem svoga gospodara.
ELIZEJEVO djelovanje nije bilo tako spektakularno kao Ilijino, ali je i ono bilo očitovanje Božje prisutnosti među njegovim narodom. Imalo je svoja obilježja, poput njegove pristupačnosti i osobite blizine ljudima u nevolji. Elizej je zatražio dvostruki dio Ilijina duha, ali se Duh u svakoj osobi očituje drukčije. Kako je rekao Ivan Krstitelj, Bog Duha ne daje na mjeru (Iv 3,34). Različiti su dari, a isti Duh (...) dijeli svakomu napose kako hoće (1 Kor 12,4.11).
„Trebaš otkriti tko si i razviti svoj vlastiti način svetosti, neovisno o tome što drugi govore ili misle. Postati svet znači postati potpunije ono što jesi, postati ono što je Gospodin htio sanjati i stvoriti, a ne fotokopija. Tvoj život treba biti proročki poticaj drugima i ostaviti trag u ovome svijetu, jedinstven trag koji samo ti možeš ostaviti.”[4] Gospodin nas potiče da se bez straha prihvatimo svoga posve osobnog poslanja u svijetu. On nas hrabri po životima svetaca. „Poziva svakoga od nas — s našim duhovnim i intelektualnim sposobnostima, s našim profesionalnim vještinama ili životnim iskustvima, pa i s našim ograničenjima i manama — da pokušamo vidjeti kako možemo sve više surađivati u velikom zadatku da se Krist postavi na vrhunac svih ljudskih djelatnosti.”[5]
Božje milosrđe čini nas dijelom lanca milosti i velikodušnosti koji prolazi kroz povijest spasenja. „Neka duh Marijin bude u svakome od vas, da se radujete u Bogu”,[6] molio je sveti Josemaría, a i mi možemo moliti za isto. Tako ćemo moći hrabro odgovoriti na Božji poziv u božansku pustolovinu.
[1] Papa Benedikt XVI., Audijencija, 13. travnja 2011.
[2] Papa Franjo, Gaudete et exsultate, br. 6-9.
[3] Blaženi Álvaro del Portillo, Pastoralno pismo, 1. lipnja 1976., br. 97.
[4] Papa Franjo, Christus vivit, br. 162.
[5] Mons. Fernando Ocáriz, Poruka, 7. srpnja 2017.
[6] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 281.