• Kraljevstvo Božje raste u našem srcu
• Kukolj raste uz pšenicu
• Prihvatiti dobro sjeme
ISUS se često služio prispodobama kako bi svoj nauk učinio življim. U jednoj je prigodi objasnio kraljevstvo Božje s pomoću triju slika: dobra sjemena posijanog uz kukolj, sićušnoga gorušičina zrna koje izraste u lisnato stablo i kvasca koji ukvasa tijesto (usp. Mt 13, 31-33). Sve tri povezuje to što su primjeri rasta. Dobro sjeme i kukolj rastu zajedno sve dok se ne razdvoje u vrijeme žetve; gorušičino zrno izraste u veliko stablo na kojem ptice nebeske svijaju svoja gnijezda; malo kvasca u brašnu čini da tijesto uskisne.
Kraljevstvo se Božje stoga odlikuje svojom dinamičnošću, time što neprestano raste. Ono nije statična stvarnost: njemu je suđeno rasti svaki dan i u svakom povijesnom okruženju. Kraljevstvo Božje raste prije svega kada čovječanstvo načini mjesta za božansku inicijativu, kada to sjeme može razviti svu svoju snagu, osobito u nama. Poput dobra vrtlara, Gospodin obrađuje zemlju koja je svatko od nas, spreman čekati. „Sa strpljivošću i milosrđem gleda ’polje’ života svake osobe; mnogo bolje od nas vidi prljavštinu i zlo, ali vidi i sjemenke dobra te s pouzdanjem čeka da narastu.“[1]
„Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko s poljem pšenice kako bi nam omogućio razumjeti da je u nama posijano nešto malo i skriveno što ipak ima neobuzdivu životnu snagu. Usprkos svim preprekama, sjeme će se razviti i plod će sazrijeti.“[2] To je utješna stvarnost: ako ne postavljamo zapreke Božjem djelovanju, Njegovo kraljevstvo raste u našim srcima, često a da toga nismo posve svjesni.
U PRVOJ PRISPODOBI dobro sjeme i loše sjeme kukolja rastu zajedno na polju. Kada Ga učenici upitaju za značenje te prispodobe, Isus objašnjava: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao« (Mt 13, 37-39). Tako vidimo da, premda je zlo prisutno u svijetu, ono ne dolazi od Boga.
Gospodin nam pokazuje da kukolj supostoji s pšenicom sve do samoga svršetka žetve. „Nije moguće zamisliti ljudsku povijest bez kukolja; to jest, kako sam Isus kaže, nije moguće posve iskorijeniti kukolj, jer je pomiješan s onim što je dobro.“[3] Tu stvarnost vidimo u svijetu oko nas, ali je prije svega doživljavamo u vlastitim srcima, gdje istinske želje za svetošću supostoje s lošim sklonostima. Imamo isto iskustvo koje je svetomu Pavlu zadavalo toliku bol kada je shvatio da grijeh prebiva u njemu: »Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim« (Rim 7, 15).
Ne treba nas iznenaditi ni obeshrabriti kada u svome srcu vidimo kukolj: zavist, ljubomoru, neplemenite želje… Kako je rekao sveti Josemaría: „Ne rastuži se ako te, kada se čini da sve ide baš dobro, iznenada spopadne napast da pomisliš kako si pristao na neku užasnu želju, a zapravo nisi. Pribjegni Božjem milosrđu, oslanjajući se na zagovor Njegove Majke i naše Majke, i sve će se ispraviti. A onda se tomu nasmij: samo pomisli, Bog sa mnom postupa kao sa svecem! To uopće nije važno, ali budi uvjeren da se u svakom trenutku stari čovjek kojega svi nosimo u sebi može pobuniti. Budi radostan i nastavi se boriti!“[4]
PRISPODOBA o pšenici i kukolju svojevrstan je sažetak otajstva ljudske povijesti: pokazuje nam i Božje djelovanje i slobodu muškaraca i žena kada se ona zlorabi za grijeh. Svojim djelovanjem možemo pridonijeti rastu sjemena kraljevstva Božjega, ali možemo i prouzročiti rast kukolja. Gospodin nas je ostavio posve slobodnima. Nije nas stvorio unaprijed određene da hranimo samo dobro sjeme, niti je polje okružio visokim zidovima da bi ga zaštitio. Ostavio ga je otvorenim, premda je znao da bi netko mogao privremeno upropastiti dio žetve.
Na polju našega srca dobro sjeme supostoji s lošim sjemenom. Upravo ondje, u slobodi našega srca, odlučujemo hoće li kukolj ugušiti pšenicu ili će pšenica nadvladati učinak lošega sjemena. No katkad to razlučivanje nije lako, jer su dobro i zlo usko isprepleteni. To je trenutak da se odlučimo njegovati dobro sjeme „svom svojom snagom te se odvratiti od Zloga i njegovih napasti“.[5] Bit ćemo uistinu sretni jedino ako prigrlimo dobro sjeme, koristeći se svojom slobodom da ljubimo Boga i one oko nas. U razlučivanju kako to činiti, dobro bi mjerilo moglo biti uvijek izabrati služiti drugima.
„Tko god, ispitujući svoju savjest, pronađe kukolj“, rekao je sveti Augustin, „neka se ne boji promijeniti. Još nema naloga da ga se posječe, vrijeme žetve još nije došlo. Ne budi danas ono što si bio jučer, ni sutra ono što si danas.“[6] Djevica Marija, naša nada, podržat će nas u našoj borbi da pustimo dobro sjeme da raste, kako bi ono pobijedilo u našem vlastitom srcu i u srcima onih oko nas.
[1] Franjo, Angelus, 20. srpnja 2014.
[2] Benedikt XVI., Angelus, 17. srpnja 2011.
[3] Sveti Ivan Pavao II., homilija, 19. srpnja 1987.
[4] Sveti Josemaría, Razgovarati s Bogom, „Talent govorenja“, br. 147.
[5] Franjo, audijencija, 23. srpnja 2017.
[6] Sveti Augustin, Govor 73, A.