• Isus nas prati u našim slabostima.
• Napasti nastoje oslabiti naše božansko posinjenje.
• Đavao nas želi navesti da izgubimo povjerenje u Boga.

SVAKE godine, prve korizmene nedjelje, Crkva nas poziva da razmišljamo o kušnjama koje je Isus podnio. Možda smo se, kad smo prvi put čuli taj izvještaj, začudili što je sam Bog, postavši čovjekom, bio na takav način kušan. Isus to prihvaća – između ostaloga – kako bismo i mi, kad osjetimo kušnju, mogli biti sigurni u njegovu blizinu i razumijevanje. To se, primjerice, dogodilo svetoj Katarini Sijenskoj. Nakon noći velike patnje, upitala je: „Gospodine moj, gdje si bio kad je moje srce bilo uznemireno tolikim kušnjama?” I čula je odgovor: „Bio sam u tvom srcu”[1].

Isus se bori u nama, s nama i za nas. Kakav nam mir pruža spoznaja da svoje poteškoće možemo proživljavati uz njega! „Vrati mi radost spasenja svoga i učvrsti me duhom spremnosti”, kliče psalmist. „Krist je bio kušan od đavla, a u Kristu si i ti bio kušan”, piše sveti Augustin, „jer Krist je uzeo tvoje tijelo i dao ti svoje spasenje; uzeo je tvoju smrtnost i dao ti svoj život; uzeo je na sebe tvoje uvrede i dao ti čast; a sada uzima na sebe tvoju kušnju kako bi ti darovao pobjedu”[2].

Ponekad nas, dok razmišljamo o svojoj slabosti, može obuzeti tuga. Ipak, Krist, koji je bio savršen Bog i savršen čovjek, također je odlučio podnijeti kušnje; odlučio je prijeći taj prag kako bi nas pratio. „Gospodin je naš uzor; i zato je, premda Bog, dopustio da bude kušan – kako bismo se ispunili hrabrošću, kako bismo bili sigurni – s Njime – u pobjedu. Ako osjetiš da ti duša drhti u tim trenucima, obrati se svome Bogu i reci mu: 'Smiluj mi se, Gospodine, jer sve mi kosti dršću, a duša mi je duboko uznemirena' (Ps 6, 3-4). On je taj koji će ti reći: 'Ne boj se, jer otkupio sam te i pozvao te imenom tvojim: ti si moj' (Iz 43, 1)”[3].

"AKO si Sin Božji" (Mt 4, 3): tako đavao iskušava Isusa u dvjema prigodama. Oni koji su ga odveli na križ vrijeđali su ga upravo tim riječima. Ta se iskušenja tiču ​​božanskoga sinovstva; nastoje ga poljuljati, u njega unijeti sumnju. Đavao napada ondje gdje može nanijeti najviše štete; dovodi u pitanje ono što leži najdublje u nama. Doduše, neka nas iskušenja mame na lijenost, na srdžbu, na lagodan život... Ipak, ispod tih zamki, ono što je dovedeno u pitanje jest naš status djece Božje. "Ropstvo ili božansko sinovstvo: u tome leži dvojba naših života. Ili djeca Božja ili robovi oholosti, putenosti, one mučne sebičnosti"[4].

"Ili pakao ili bijeg; sredine nema"[5], govorio je i sveti župnik iz Arsa. Lijek je, dakle, uvijek se iznova vraćati svojemu statusu djece. Naša je utjeha u pouzdanju u ono što Bog može učiniti; kao dobar Otac, On za nas želi najbolje. U očima djeteta poteškoće su tek trenuci koji jasno otkrivaju tko mu je otac. Istina, to mogu biti neugodni trenuci, ali dijete zna da su prolazni; sigurno je da će doći mir. Doista, iskušenja nam mogu pomoći da se sjetimo kako trebamo Boga, da nismo samodostatni te da moramo vapiti Gospodinu da nas izbavi od zla. Tako onomu tko se za pomoć obraća Bogu "kušnje i zapreke koje postavlja đavao zapravo pomažu duši; jer Njegovo Veličanstvo bori se u njezinu korist"[6].

"Poput sposobnog vojskovođe koji opsjeda utvrdu, đavao proučava slabe točke čovjeka kojeg namjerava svladati"[7]. Ipak, pouzdajući se u to da je Bog jači, tijekom ovog korizmenog vremena možemo se usredotočiti na očitovanja Njegove ljubavi prema nama – ljubavi koju je otkrio u osobi svoga Sina. Želimo prepoznati i najmanju Kristovu gestu dok hoda prema Jeruzalemu kako bi položio svoj život za čovječanstvo. Kušač nas, sa svoje strane, pokušava zavarati i navesti nas da posumnjamo u Božju dobrotu. To je učinio našim praroditeljima, a učinio je to i novom Adamu. "Ne vjeruj Bogu", šapuće nam. "Da je On uistinu tvoj Otac, ne bi gladovao, ne bi imao problema, ne bi bio na križu."

Đavao je kušao Gospodina riječima: "Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruh" (Mt 4,3). No, sam je Isus postao kruh kako nam nikada ne bi nedostajalo hrane koja daje život. Đavao Ga je također izazivao riječima: "Ako si Sin Božji, baci se dolje" (Lk 4,5). A Bog je odlučio ne spriječiti smrt svoga Sina kako bi nas spasio. Zapravo, svakom kušnjom đavao nas nastoji uvjeriti u najveću obmanu u povijesti: uvjeriti nas da nas Bog ne voli, da nas Bog vara. Kako ističe Lav XIV., ono što nam kušnje nude "nisu ništa drugo doli bijedne zamjene za radost za koju smo stvoreni – zamjene koje nas na kraju neizbježno i vječno ostavljaju nezadovoljnima, nemirnima i praznima"[8].

Možemo zamoliti Mariju – riječima svetog Josemaríje – za hrabrost da prepoznamo sebe kao djecu Božju čak i usred vlastite slabosti, jer želimo uživati ​​u Božjoj ljubavi. "Majko!" – zazovi je glasno i snažno. "Ona te čuje – možda te vidi u opasnosti – i tvoja Majka, Sveta Marija, nudi ti, po milosti svoga Sina, utjehu svoga zagrljaja i nježnost svojih milovanja; i osjetit ćeš se ojačanim za novu borbu"[9].

[1] Sveta Katarina Sijenska, Dijalog, II. dio, pogl. III.
[2] Sveti Augustin, Komentar Psalma 60.
[3] Sveti Josemaría, Pisma 2, br. 20.
[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 38.
[5] Sveti Ivan Vianney (župnik iz Arsa), Propovijed o ustrajnosti.
[6] Sveta Terezija, Knjiga o utemeljenjima, 11, 7.
[7] Sveti Toma Akvinski, O molitvi Oče naš.
[8] Lav XIV., Angelus, 22. veljače 2026.
[9] Sveti Josemaría, Put, br. 516.