- Opreka između Ahaba i Nabota
- Prava i lažna razboritost
- Kristova pravednost

AHAB, KRALJ Izraela, izišao je kao pobjednik iz teškoga vojnog pohoda protiv kralja Sirije. Bog mu je dao pobjedu nakon što ga je vodio preko proroka, ali kad je pobijedio, Ahab je odlučio djelovati na svoju ruku, ne oslanjajući se na Boga. Kad mu je prigovoreno zbog takva ponašanja, kralj Izraela ode svojoj kući zlovoljan i ljutit (1 Kr 20,43). Nije shvaćao da je njegov nemir posljedica udaljenosti od Boga te je svoju tugu pokušavao ublažiti zadovoljavanjem svojih prohtjeva. Nakon toga događaja Sveto pismo pripovijeda da je Nabot imao vinograd u Jizreelu, pokraj Ahabove palače. Ahab reče Nabotu: „Ustupi mi svoj vinograd da mi bude za povrtnjak jer je blizu moje kuće; dat ću ti za nj bolji vinograd, ili, ako ti je draže, dat ću ti novca koliko vrijedi” (1 Kr 21,1-2). Nabot je odbio predati baštinu svojih otaca, kako je to nalagao Mojsijev zakon, i Ahab opet ode svojoj kući zlovoljan i ljutit. Legao je na postelju, okrenuo lice i nije htio jesti (1 Kr 21,4). Ahab i dalje nije shvaćao. Ponašanje toga drugog čovjeka bilo mu je neshvatljivo: Nabot je bio čestit čovjek nepokolebljivih uvjerenja, dubljih od njegove želje za užitkom ili površnom koristi.

„Nabot je bio sretan”, kaže sveti Ambrozije, „premda siromašan i slab pred kraljevom ohološću, jer je bio vrlo bogat u svojim osjećajima i u svojoj pobožnosti nije pristao primiti kraljev novac u zamjenu za vinograd naslijeđen od svojih roditelja”.[1] Sveto pismo prikazuje Nabota kao slobodna i čestita čovjeka; Ahab se pak, uza svu svoju moć, prepušta okolnostima. Nema drugoga putokaza doli svojih hirova i raspoloženja. „Dostojanstvo čovjeka zahtijeva da djeluje po svjesnu i slobodnu izboru, to jest osobno pokrenut i potaknut iznutra, a ne pod slijepim unutarnjim porivom ni pod pukim vanjskim pritiskom”.[2] Nabotov vinograd bio je vrijedan, ali njegova je duša bila još dragocjenija. Dobro je oblikovao svoju slobodu, tražeći potpuno sjedinjenje s Bogom i donoseći obilne plodove kreposti, koja donosi pravu sreću.

KREPOSTI pravedna čovjeka, osobito razboritost, vrlo se razlikuju od odlučnosti i lukavstva Ahabove žene Izebele. Stidjela se muževe slabosti i svoje je sposobnosti iskoristila da ga prisili na otimanje Nabotova vinograda. Napisala je pisma u Ahabovo ime, zapečatila ih svojim pečatom i poslala starješinama i uglednicima grada koji su živjeli blizu Nabota. U pismima je napisala ovo: „Proglasite post i postavite Nabota na čelo naroda. Postavite prema njemu dva nitkova koji će protiv njega svjedočiti govoreći: »Hulio si na Boga i kralja!« Tada ga izvedite i kamenujte da umre” (1 Kr 21,8-10). Kad su izvršili njezine naredbe, Izebela reče Ahabu: „Ustani i zaposjedni vinograd Nabota Jizreelca, koji ti nije htio ustupiti za novac, jer Nabot nije više živ, mrtav je” (1 Kr 21,15).

Izebela je naredila ubojstvo izraelskih proroka, prisilivši Iliju na bijeg, i navela svoga muža i sav narod na štovanje Baala. Bila je proračunata i hladnokrvna te se znala snalaziti u zamršenostima Zakona: pronašla je način da počini te zločine ne okrvavivši ni svoje ni muževe ruke. Ali nepravednost onoga što je učinila pokazuje nam da lukavstvo nije razboritost, odlučnost nije jakost, a samosvladavanje nije umjerenost. Izebela se zatvorila Božjoj istini i prezrela zahtjeve pravednosti. Svoje je sposobnosti upotrijebila samo za ostvarenje svojih hirova, čineći pritom nesretnom i sebe i druge.

Razboritost bez Boga često se naziva „razboritošću tijela”. No „istinski razborit čovjek uvijek je pozoran na Božje poticaje i, tim budnim slušanjem, prima u svoju dušu obećanje i stvarnost spasenja. [...] Po razboritosti čovjek uči biti odvažan a da ne bude nepromišljen. Neće tražiti izgovore (utemeljene na skrivenim pobudama lijenosti) da izbjegne napor koji sa sobom nosi život posve usklađen s Božjim naumima. Umjerenost razborita čovjeka nije neosjetljiva ni mizantropska; njegova pravednost nije tvrda niti je njegova strpljivost ropska”.[3]

KAD vidimo postupke poput spletkarenja Ahaba i Izebele protiv Nabota, prirodno se zgražamo; želimo da pravda bude zadovoljena. Isusove nas riječi u evanđelju mogu iznenaditi: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine, prepusti i gornju. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš (Mt 5,39-40.42).

Ne moramo ublažavati ni umanjivati Isusove riječi. On nas potiče da živimo s neizmjernom slobodom ljudi koji prepoznaju da je Bog njihovo pravo blago. Kad imamo Boga, posjedujemo sve i spremni smo dati bilo što za druge. To je posve u skladu s pravednošću, krepošću koja drugima daje ono što je za njih dobro. Sebično čuvanje onoga za što mislimo da nam pripada ruganje je kreposti pravednosti. Njezina prva riječ nije „moje”, nego „tvoje”. Sveti Toma Akvinski ustraje na tome da je pravednost krepost koja nas otvara bližnjima, priznajući njihovu osobnost i djelatno radeći na tome da im damo ono što je za njih dobro.[4]

Nabot je bio pravedan jer je ljubio Božji zakon, izvor najviše pravednosti, i baštinu svojih predaka, koju je trebao sačuvati za svoju djecu, čak i kad je to značilo braniti je od nezakonitih kraljevih hirova. Iako se na prvi pogled možda tako ne čini, on je bio pravi pobjednik, jer bolje je, ako je to volja Božja, trpjeti čineći dobro nego čineći zlo (1 Pt 3,13-17). Apostol Petar na to je često podsjećao prve kršćane, prizivajući u sjećanje da je Isus dao svoj život za nas i da je on naš uzor. Nabotova smrt i svaka nepravda nalaze svoj puni smisao u Kristovoj smrti. Gospa, mudra kći izraelskoga naroda, pomoći će nam da imamo razborita srca koja uživaju u blizini Boga i u izlasku prema drugima u djelima pravednosti i ljubavi.

[1] Sveti Ambrozije, De officiis, 2, 5.17.

[2] Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, br. 17.

[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 87.

[4] Usp. sveti Toma Akvinski, Summa theologiae, II-II, q. 58, a. 2, co.