– Odgovoriti sa samilošću

– Sreća i vječni život

– Iznenađenje slušatelja 

ISUS SE sastao sa svojim apostolima na neuglednom mjestu, u brežuljkastom kraju s pogledom na Galilejsko jezero. Bili su umorni i trebao im je predah nakon napornih dana putovanja kroz gradove i sela, naviještajući kraljevstvo Božje i liječeći bolesne. No shvatili su da ljudi traže Krista: mnoštvo ljudi iz cijeloga Izraela željelo ga je čuti. Isus je sa samilošću pogledao mnoštvo i održao propovijed koja će ostaviti dubok dojam na sve nazočne: govorio im je o blaženstvima (usp. Mt 5,1-12; Lk 6,20-26).

Vjerojatno smo se i mi osjećali poput Isusa i njegovih učenika u toj situaciji. Nakon napornoga radnog dana dolazimo kući spremni opustiti se i uživati u zasluženom odmoru, no otvorivši vrata zatičemo ljude koji nas traže: supružnika koji moli za pomoć, djecu koja vape za pozornošću, roditelja kojemu je potrebna njega…

Krist je odgodio odmor koji je priželjkivao jer je sa samilošću gledao mnoštvo koje ga je tražilo. Nije mogao mirno počivati dok je toliko ljudi čeznulo čuti ga kako govori. Znao je da njegove riječi mogu zapaliti njihova srca. Došao je na svijet da ih spasi i da im navijesti radosnu vijest. Slično tome, »ako ostanemo u dodiru s Gospodinom i ne otupimo najdublji dio sebe, poslovi koje treba obaviti neće nas moći iscrpiti ni proždrijeti«.[1] Supružnik, dijete ili roditelj koji traže pomoć mogu odgoditi odmor za kojim čeznemo, no kad im pođemo ususret, to će nas podsjetiti na naš pravi identitet i dati nam srce poput Isusova, sposobno suosjećati s tuđim potrebama.

BLAŽENSTVA su dio govora o jednom od naših najvažnijih pitanja: koji je put do sreće? »Svi zacijelo želimo živjeti sretno«, napisao je sveti Augustin, »i nema čovjeka koji se ne bi složio s tom tvrdnjom gotovo prije nego što je i izrečena«.[2] Ona se dotiču i drugoga ključnog pitanja: postoji li život poslije smrti? Isus se ne ograničava na davanje pokojega savjeta o tome kako voditi više ili manje sretan život, nego nas poziva da pogled usmjerimo prema vječnosti. Blaženstva su stoga put koji izražava dvostruku želju koju je Bog usadio u naša srca: tražiti istinsku sreću na zemlji i postići vječnu sreću.

Te dvije želje ne proturječe jedna drugoj. »Svakim sam danom sve uvjereniji da je sreća na nebu namijenjena onima koji znaju biti sretni na zemlji«, rekao je sveti Josemaría.[3] Isus od nas ne traži da gomilamo patnju na zemlji kako bismo se poslije radovali u raju. Sveci su bili ljudi koji su znali biti sretni na ovome svijetu. Doživljavali su žalost i razočaranje, dakako, poput nas, no te ih nedaće nisu lišile radosti. Njihova se sreća nije temeljila na stvarima koje su kupili ili pronašli: prihvaćali su je kao besplatan dar. »Blaženstvo, svetost, nije životni plan sastavljen samo od napora i odricanja, nego je prije svega radosno otkriće da smo ljubljena djeca Božja. I to vas ispunja radošću. Nije to ljudsko postignuće, nego dar koji primamo: sveti smo jer Bog, koji je Sveti, dolazi prebivati u našim životima.«[4]

APOSTOLI su, kao i mnoštvo, s čuđenjem slušali Isusove riječi. Sve do tada mislili su da je ljudsko blagostanje znak Božje ljubavi. Po toj logici, ako bi netko imao mnogo imanja i dobar glas, to je značilo da ga Bog želi nagraditi za vjernost Zakonu. Ako bi netko bio bolestan ili siromašan, to je značilo da su on ili njegovi roditelji grešnici. Iznenadili su se čuvši Isusa kako kaže da će biti blaženi siromasi duhom, ožalošćeni i oni koji trpe.

Vjerojatno su reagirali na različite načine. Neki su možda posve odbacili Isusove riječi: nisu vjerovali da je u takvim okolnostima moguće živjeti sretan život. Neki su prepoznali ljepotu njegovih ideja, ali su smatrali da su idealistične i nerealne zbog naše ljudske slabosti. Drugi su, pak, svim srcem prihvatili Isusovu poruku. Slušali su nekoga tko je razumio ono što su trpjeli i s čime su se borili — siromaštvo, nepravdu, tegobe… — i govorio im je da te stvari nisu Božje kazne ni prepreke vječnoj sreći. Naprotiv, mogle su biti dio puta koji ih je činio baštinicima kraljevstva nebeskoga.

Bog nije daleko biće. On se »zanima za nas, ljubi nas, osobno je ušao u stvarnost naše povijesti, priopćio se, čak do te mjere da je uzeo tijelo. […] Sišao je sa svoga neba da uroni u ljudski svijet, u naš svijet, i da poučava ‚umijeću življenja', putu do sreće.«[5] Možemo zamoliti Djevicu Mariju da nas nauči kako dijeliti Evanđelje, preuzimajući na sebe tuđe probleme i pokazujući ljepotu življenja blaženstava s njezinim Sinom.

[1] Papa Franjo, Anđeo Gospodnji, 18. VII. 2021.

[2] Sveti Augustin, De moribus ecclesiae 1, 3, 4.

[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 1005.

[4] Papa Franjo, Anđeo Gospodnji, 1. XI. 2021.

[5] Papa Benedikt XVI., Audijencija, 28. XI. 2012.