Razmatranje: ponedjeljak 32. tjedan kroz godinu

Nekoliko razmišljanja koja nam mogu pomoći u molitvi tijekom trideset drugoga tjedna kroz godinu. Teme su: dosljedan život; ljubav prema malenima; praštanje bez granica.


  • Dosljedan život
  • Ljubav prema malenima
  • Praštanje bez granica

MNOGI KLASIČNI mislioci priznaju da je griješiti za čovjeka na ovoj zemlji neizbježno. Sveti Pavao ostavio je u svojim spisima svjedočanstvo osobnog iskustva te istine, pišući kršćanima u Rimu: »Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim« (Rim 7, 19). U njegovim je riječima odjekivala drevna mudrost izraelskoga naroda: »padne li pravednik i sedam puta, on ustaje« (Izr 24, 16). Uz iskustvo grijeha imamo i sigurnost Isusova oproštenja. Kada je Petar upitao Učitelja koliko puta treba oprostiti, Isus je odgovorio: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam« (Mt 18, 22). No moglo bi se činiti da je taj stav milosrđa u proturječju s Isusovim riječima izgovorenima drugom prilikom: »Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze« (Lk 17, 1).

U evanđeoskom jeziku, osoba koja sablažnjava jest netko tko svojim grijehom odvraća druge od dobra i priklanja ih zlu. Isus na to više puta upozorava govoreći o nekima od farizeja: »Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine« (Mt 23, 3). Bili su pozvani utjelovljivati Mojsijev zakon, ali njihov način života nije bio u skladu s onim što su propovijedali. Takva je nedosljednost »jedno od najpriručnijih oružja kojima se đavao služi da oslabi Božji narod i odvrati ga od Gospodina: govoriti jedno, a činiti drugo«, pa bismo se stoga trebali »zapitati: ‘Koliko je moj život dosljedan? Koliko je dosljedan Evanđelju? Koliko je dosljedan Gospodinu?’«[1]

Isus javno osuđuje teški grijeh sablazni, ali i hvali dosljedan život: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« (Iv 1, 47). Ponizno svjedočanstvo ljudi koji dopuštaju da ih Bog ljubi svjetlo je koje našemu svijetu može donijeti novi sjaj; ono drugima olakšava otkriti Njegovo lice.


»JE LI s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je nego da sablazni jednoga od ovih malenih« (Lk 17, 2). Ova stroga Isusova izjava naglašava zlo koje se može nanijeti onima koji su osobito ranjivi zbog svoje dobi ili slabosti. Evanđelja nam često pokazuju Isusovu ljubav prema malenima.

Bog i danas djeci pruža istu nježnost, po njihovim roditeljima i ljudima koji se za njih brinu. Od najranije dobi djeca »počinju primati na dar, uz hranu i skrb, potvrdu duhovnih kvaliteta ljubavi. Djela ljubavi prolaze kroz dar osobnog imena, kroz zajednički jezik, nakanu pogleda, sjaj osmijeha. Tako uče da se ljepota veze među ljudskim bićima usredotočuje na našu dušu, traži našu slobodu, prihvaća različitost drugih, prepoznaje ih i poštuje kao sugovornike. [...] A to je ljubav, koja u sebi nosi iskru ljubavi Božje!«[2]

Božju ljubav prema slabima možemo prigrliti samo s jednostavnošću koja izvire iz spoznaje da smo i mi djeca. Sveti Josemaría rekao je: »Sve ono zamršeno i komplicirano, neprestano kruženje oko vlastitih problema, sve to podiže pregradu koja ljudima često priječi da čuju glas našega Gospodina«[3] – ono oko nas gradi zid samodostatnosti. Nasuprot tome, jednostavnost nam omogućuje iskusiti ljubav. Možemo moliti Boga za to duhovno djetinjstvo, kako bismo sebe vidjeli kao djecu koju je Isus ljubio, a možemo se moliti i za one koji su slabiji i nemaju nikoga tko bi ih zaštitio u njihovoj ranjivosti.


»POGRIJEŠI LI tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: ‘Žao mi je!’, oprosti mu« (Lk 17, 3). Isus nam otkriva svoje milosrdno srce puno ljubavi i želi da i mi tako živimo: to je ono što nas čini sretnima. No iskustvo pokazuje da opraštanje nije uvijek lako. Možda su upravo zato apostoli zamolili Isusa da im umnoži vjeru nakon što je govorio o potrebi praštanja i izbjegavanja sablazni (usp. Lk 17, 5). Katkad su potrebne vjera i pouzdanje u Boga da bismo prihvatili da će nam praštanje jednih drugima uvijek biti potrebno.

Kada nekomu opraštamo, ne zanemarujemo pogrešku koju je možda učinio. Na neki način sudjelujemo »u iscjeljujućoj i preobražavajućoj ljubavi Božjoj koja pomiruje i obnavlja«.[4] Nasljedujemo Isusov stav i surađujemo s Njim u našem spasenju i spasenju druge osobe. Spoznaja da Isus uvijek oprašta pomoći će nam živjeti bez ogorčenosti, ne postavljajući granice oproštenju koje pružamo drugima. »Ništa Bog ne mrzi toliko kao čovjeka koji pamti nanesenu nepravdu, čovjeka otvrdnula srca, osobu koja gaji srdžbu«, napisao je sv. Ivan Zlatousti.[5]

Kada primamo Božje oproštenje, zamjećujemo dobrotu i ljepotu Njegove ljubavi. Novo razumijevanje koje stječemo proširuje obzore našega razuma, oslobađa nas oholosti i pomaže nam gledati svijet Božjim očima. Možemo moliti Mariju, uzor vjere, da nam izmoli takav pogled na nas same i na našu braću i sestre.


[1] Franjo, homilija, 13. studenoga 2017.

[2] Franjo, audijencija, 14. listopada 2015.

[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 90.

[4] Benedikt XVI., poruka, 30. travnja 2012.

[5] Sv. Ivan Zlatousti, De proditione Judae (O Judinoj izdaji), 2.