- Ljubav nam otvara oči
- Isus i Samarijanci
- Ljubiti djelima
NEKI ZAKONOZNANAC upitao je Isusa o odnosu između vječnoga života i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Dobro je znao da Mojsijev zakon zapovijeda to potonje, ali vodila se rasprava o tome tko zaslužuje da ga se smatra »bližnjim« i podudara li se to razlikovanje s pripadnošću izabranom narodu. Isus se koristi tim razgovorom kako bi progovorio o ljubavi koja ne poznaje razlike, a čini to prispodobom o milosrdnom Samarijancu.
Priča započinje čovjekom koji, putujući iz Jeruzalema u Jerihon, pada u ruke razbojnicima koji ga ostavljaju polumrtva. Kada ga svećenik i levit susretnu na putu, prolaze mimo njega ne zaustavljajući se, možda zato da se ne bi onečistili njegovom krvlju. Tom su pravilu, vezanom uz bogoštovlje, dali prednost pred velikom Božjom zapovijedi; On želi milosrđe, a ne žrtvu (usp. Mt 9, 13).
Čini se da su pravilo i zdravorazumska briga za ranjena čovjeka u srcima svećenika i levita bili dvije suprotstavljene stvarnosti. Možda su mislili da moraju birati između štovanja Boga i brige za toga čovjeka. U stvarnosti, kada dopustimo da ljubav prema Bogu i drugima oblikuje naš život, te dvojbe nestaju: »Ljubav nas oslobađa naše sebičnosti; ruši zidove naše izoliranosti; otvara nam oči za bližnjega, za one koji su od nas udaljeniji i za cijelo čovječanstvo.«[1] Uviđamo da je briga za drugu osobu način štovanja Boga: »Ako se ne približim tomu čovjeku, toj ženi, tomu djetetu, tomu starcu ili starici koji trpe, ne približavam se Bogu.«[2]
ISUS POZIVA zakonoznanca da se oslobodi svojih predrasuda, prikazujući Samarijanca kao junaka prispodobe. Samarijanci su bili skupina izvan službene religije, daleko od čistoće koja se povezivala s izabranim narodom, osobito s onima koji su Boga štovali u Hramu. Radnje kojima Samarijanac stupa na pozornicu iste su kao i kod druge dvojice putnika: prolazi onuda i vidi ranjenoga čovjeka. No njegova je reakcija posve drukčija: »sažali se« (Lk 10, 33) i bio je »u duši pogođen munjom milosrđa«.[3]
Isusovi slušatelji možda su se iznenadili čuvši da je upravo Samarijanac pokazao suosjećanje; možda su mislili da mogu predvidjeti kako bi netko od njih postupio u takvoj situaciji. No Isus želi pokazati da stvarnost ne smijemo svoditi na vlastite obrasce niti ljude svrstavati u kategorije. Štoviše, evanđelje donosi barem dva Kristova susreta sa Samarijancima: gubavca koji je uzor zahvalnosti Bogu (usp. Lk 17, 11-19) i ženu koja susreće živu vodu, Isusa, te postaje apostol (usp. Iv 4, 7-30).
Kada druge gledamo bez predrasuda, učimo ih ljubiti onakve kakvi jesu, a ujedno se obogaćujemo njihovim darovima. Čineći tako, nasljedujemo Kristovu ljubav; On uvijek gleda sve ono dobro za što smo sposobni. Kao što je rekao sveti Josemaría: »Vjera u veliki dar Božje ljubavi učinila je da se izgube sve razlike i sve prepreke: Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (Gal 3, 28). Znati da smo svi braća i sestre i ljubiti se međusobno kao takvi, iznad svih razlika u rasi, društvenom položaju, obrazovanju i ideologiji, bitan je dio kršćanstva.«[4]
SAMARIJANČEVA je reakcija nadišla puki osjećaj suosjećanja. On je prešao na djela: »pristupi mu i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao’« (Lk 10, 34-35).
Samarijanac nam pokazuje da se ljubav očituje u konkretnim djelima, velikim i malim. Njima izražavamo svoju spremnost da pomognemo drugima u njihovim potrebama i da im život učinimo ugodnijim. Sveti Josemaría poticao nas je da svoju ljubav učinimo konkretnom, kako bi naše riječi postale opipljive u djelima: »Pripovijedaju o jednoj duši koja je, dok je govorila Gospodinu u molitvi «Isuse, ljubim te», čula ovaj odgovor s neba: «Djela su ljubav, a ne lijepe riječi.»Razmisli, ne zaslužuješ li i ti taj ljubazni prijekor.«[5]
Na kraju prispodobe Isus postavlja pitanje: »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe« (Lk 10, 36-37). Možemo moliti Mariju da naše srce učini osjetljivijim i da nam udijeli spremnost na djelovanje kako bismo drugima mogli biti istinski bližnji.
[1] Sveti Ivan Pavao II., poruka za korizmu 1986.
[2] Franjo, audijencija, 27. travnja 2016.
[3] Kardinal Joseph Ratzinger, Isus iz Nazareta, I. svezak, str. 197.
[4] Sveti Josemaría, Bogatstvo vjere, 2. studenoga 1969.
[5] Sveti Josemaría, Put, br. 933.