- Apostoli ne razumiju Isusa
- Žalost nam skriva radost života
- Jednostavnost osvaja Gospodina
ISUSA je katkad teško razumjeti. U evanđelju vidimo da apostoli ne shvaćaju uvijek smisao Njegovih riječi ili djela. Primjerice, nedugo nakon umnažanja kruhova, govoreći o kvascu farizejskom, Gospodin ih pita: »Što ste zamišljeni, malovjerni, da kruha nemate? Zar još ne shvaćate?« (Mt 16, 8-9). Drugom prigodom sveti Petar ne razumije navještaj Isusove muke. Kada Ga Petar pokušava odvratiti od nje, Isus mu odgovara oštrim ukorom: »Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23).
Na svome putu prema Bogu ne bismo se trebali čuditi kada usred jasnoga svjetla vjere naiđemo na trenutke tame; na trenutke sumnje u kojima ne uspijevamo dokučiti smisao onoga što nam se događa. Gospodin nas ne pošteđuje toga pomanjkanja jasnoće. Kroz te su kušnje prolazili i apostoli, kao i toliki sveci tijekom stoljeća. Istodobno, poput njih, možemo biti sigurni da se iza oblaka krije sunce. Možda bi naša prva reakcija mogla biti poput one svetoga Petra, pa pod svaku cijenu pokušavamo pobjeći od te poteškoće. Isus nas, naprotiv, poziva da otkrijemo dobro u onome što nam je teško razumjeti. Kao što iz Njegove smrti na križu zadobivamo život, tako se i u onome što nam je teško prihvatiti može skrivati nešto neizmjerno vrijedno.
Kao što je govorio sveti Josemaría, katkad je najveća vrijednost koju iz tih situacija možemo izvući potreba da se s većim pouzdanjem usidrimo u Bogu: „Ta je neizvjesnost jedno od dobročinstava Božje ljubavi, koje me potiče da se poput djeteta čvrsto držim za ruke svoga Oca, boreći se svaki dan pomalo kako se ne bih odvojio od Njega. Tada sam siguran da me Bog neće ispustiti iz svoje ruke.”[1] U ovom trenutku molitve možemo moliti Gospodina da nam pomogne otkriti smisao svakodnevnih događaja u našem životu i da ne izgubimo radost kada ih ne uspijevamo razumjeti. Jer znamo da nas On uvijek vidi, prati, blagoslivlja i bdije nad nama.
NAKON što učenici više puta nisu razumjeli Njegove riječi, Gospodin im ponovno govori: »Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti« (Mt 17, 22-23). Moglo bi se činiti da su učenici dotad već stekli određenu bliskost s iznenađujućim navještajima svoga Učitelja. No evanđelje nam pokazuje da su još daleko od nadnaravnoga pogleda potrebnoga da razumiju Njegove riječi. Čuvši taj navještaj, »ožalostiše se silno« (Mt 17, 23).
Apostoli su dopustili da im žalost zamagli pogled. Taj ih osjećaj priječi da uvide kako im Gospodin zapravo daje ključ radosti koja nedostaje njihovim srcima: da je smisao Njegove muke u tome što će On uskrsnuti i osloboditi ih grijeha. Žalost im ne dopušta radovati se radosnoj vijesti spasenja. Zato su je neki „pustinjski oci opisali kao crva srca, koji nagriza i izjeda svoga domaćina”.[2] Žalost usmjerava našu pozornost na sve ono što se ne podudara s našim očekivanjima te nam otežava uživati u svemu dobrome što imamo oko sebe.
U našem svagdašnjem životu Gospodin nam i dalje naviješta, kao što je to činio apostolima, vremena trpljenja i uskrsnuća. Čini to kroz naše svakodnevne poslove i kroz odnose u našem životu. Svaki događaj, svaka osoba, u određenom je smislu poruka od Boga. Primimo li ih s uskrsnom radošću, moći ćemo naslutiti smisao onoga što nam je bolno. „Koliko god život bio ispunjen proturječjima, iznevjerenim željama, neostvarenim snovima, izgubljenim prijateljstvima, zahvaljujući Isusovu uskrsnuću možemo vjerovati da će sve biti otkupljeno. Isus nije uskrsnuo samo za sebe, nego i za nas, da otkupi svu sreću koja je u našem životu ostala neostvarena. Vjera izgoni strah, a Kristovo uskrsnuće uklanja žalost kao kamen s groba.”[3]
BITI svjedocima života apostolâ trebalo bi nas ispunjati utjehom. Imali su mane, sumnje, žalosti... No nikada im nije nedostajalo jednostavnosti. Primjerice, svoje sumnje izražavaju jasno. Suočeni s neuspjehom da istjeraju zloduha iz dječaka, pitaju: »Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?« (Mt 17, 19). Drugom prigodom žele znati smisao Gospodinova načina poučavanja: »Zašto im zboriš u prispodobama?« (Mt 13, 10). Ne skrivaju ni svoje osjećaje: izražavaju radost dok doživljavaju slavu Tabora – »Gospodine, dobro nam je ovdje biti« (Mt 17, 4) – i žalost pri drugom navještaju muke (usp. Mt 17, 23). Sveti Josemaría pozivao nas je da se usredotočimo na tu krjepost učenikâ: „Gledaj: apostoli su, uza sve svoje očite i neporecive mane, bili iskreni, jednostavni... prozirni. I ti imaš očitih i neporecivih mana. Neka ti ne nedostaje jednostavnosti.”[4]
Ta nam krjepost pomaže da se predamo u Božje ruke, da se usidrimo u Njegovoj sigurnosti, a ne u vlastitoj. Svaki nam dan pruža mnogo prilika da utjelovimo taj apostolski stav: da se Bogu obraćamo kao djeca, bez potrebe za sjajnim govorima; da ljubimo ljude onakve kakvima ih je On stvorio, ne želeći ih mijenjati po svome ukusu; da živimo u sadašnjosti, a ne u maštarijama; da s pouzdanjem izreknemo Isusu svaku sumnju koju imamo... Jednostavnost je privukla Božji pogled na Djevicu Mariju. „U svojoj malenosti Marija prva osvaja nebo. Tajna njezina uspjeha upravo je u tome što prepoznaje svoju neznatnost, što prepoznaje svoju potrebu. Pred Bogom samo oni koji se priznaju ničim mogu primiti sve. Samo oni koji se isprazne mogu biti ispunjeni Njime. A Marija je »milosti puna« (Lk 1, 28) upravo zbog svoje poniznosti.”[5]
[1] Sveti Josemaría, Križni put, XIV. postaja.
[2] Franjo, audijencija, 7. veljače 2024.
[3] Isto.
[4] Sveti Josemaría, Put, br. 932.
[5] Franjo, Anđeo Gospodnji, 15. kolovoza 2021.