- Jairova molba

- Žena puna obzira

- Ustrajna molitva

JAIR je ugledan čovjek u gradu. Ljudi ga poštuju i cijene. No danas je možda najtužniji dan u njegovu životu. Upravo je gledao kako mu umire kći. Bolovala je od bolesti koja nije popuštala ni na jedan liječnički tretman. Sada, dok se ljudi počinju okupljati u njegovoj kući kako bi se posljednji put oprostili od djevojčice, Jair iznenada shvaća da nije izgubljena svaka nada. Čuo je za čovjeka koji može činiti čudesa; on mu zacijelo može nekako pomoći. Stoga se odlučno zaputi da ga pronađe. Kad ugleda Isusa, baci mu se ničice pred noge i zamoli: »Kći mi, evo, umrije, ali dođi, stavi ruku na nju, i oživjet će.« (Mt 9, 18).

Glavarova molba krije ponor boli, ali i nade. Nakon tužne početne vijesti – »kći mi, evo, umrije« – slijedi molba koja zapravo gotovo zvuči poput zapovijedi: »dođi, stavi ruku na nju«. To je hitan vapaj rođen iz vjere i pouzdanja u Isusovu moć da pomogne. Stoga zaključuje sa sigurnošću da »oživjet će«. Ova tri akorda Jairove molitve mogu biti uzor i našoj molitvi. Taj je čovjek prkosio zdravu razumu kad je molio Gospodina jer je bio uvjeren da Isus može učiniti čudo.

»Za sve postoji pravo vrijeme«, rekao je jednom sveti Josemaría. »Gospodin savršeno poznaje naše potrebe, ali želi da molimo s upornošću ljudi iz evanđelja.«[1] Isusa je zacijelo dirnula Jairova molitva ispunjena vjerom. Brzo ustaje i sa svojim se učenicima zaputi prema kući toga čovjeka. Kad Gospodinu iznosimo svoje probleme i molbe, možemo biti sigurni da On poznaje naše potrebe bolje nego mi sami. No On želi da i dalje molimo te da Ga zaklinjemo da nam umnoži vjeru, uvodeći nas tako postupno u otajstvo Božje volje.

DOK je Isus na putu prema Jairovoj kući, jedna mu se bolesna žena obzirno približava. Sveti nam Matej govori da je dvanaest godina bolovala od krvarenja. Tijekom toga vremena potrošila je sav svoj novac pokušavajući pronaći lijek, ali uzalud. Mnogo se puta obraćala Bogu tražeći rješenje. No sada osjeća da joj Isus može dati ono što joj treba. Žena »priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine; mislila je: ‘Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se’« (Mt 9, 20-21).

Osjetivši da je od Njega izišla sila, Isus »se okrenu i vidjevši je reče: ‘Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila’« (Mt 9, 22). Za razliku od Jaira, ova se žena nije usudila otvoreno iznijeti svoju molbu. Možda ju je bolest od koje je bolovala ispunjala sramom pa se nije osjećala dovoljno snažnom da pred svima objasni svoje stanje. Umjesto toga učinila je nešto što se s ljudskoga gledišta činilo besmislenim, ali što je pokazalo njezinu snažnu vjeru: dotaknula je Isusov plašt. I ono što nisu uspjeli postići svi liječnički postupci, ostvario je smion i diskretan čin vjere.

»Iz toga razumijemo da je svima dopušten pristup Gospodinovu putu: nitko se ne smije osjećati uljezom, nezvanim gostom ili nekim tko nema prava. Da bi se pristupilo Njegovu Srcu, Isusovu srcu, postoji samo jedan uvjet: osjećati potrebu za ozdravljenjem i predati se Njemu.«[2] Koje su moje unutarnje bolesti, one o kojima se, poput ove žene koja je bolovala od krvarenja, možda i ne usuđujem razmišljati niti ih otvoreno izreći? Vjerujem li da Bog ima snage izliječiti me ako je to ono što je za mene najbolje? Jairova kći i ova bolesna žena primjeri su da Gospodin nije došao zbog pravednika, nego zbog grešnika (usp. Lk 5, 32).

KAD je Isus stigao u Jairovu kuću, ugledao je »svirače i bučno mnoštvo«. I reče mnoštvu: »Odstupite! Djevojka nije umrla, nego spava.« A evanđelist nam govori da su mu se podsmjehivali (usp. Mt 9, 23-24). Čuvši njihov podsmijeh, Jair se vjerojatno osjetio obeshrabreno. U prvi je čas možda pomislio da situacija doista nema smisla: kći mu je umrla i ništa se nije moglo učiniti. No brzo je obnovio svoju vjeru i ustrajao u svojoj molbi. Rekao je mnoštvu neka ode i uveo Isusa u sobu svoje kćeri. Gospodin je, primivši je za ruku, učinio čudo: »primi djevojku za ruku i ona bî uskrišena« (Mt 9, 25).

Katkad, poput Jaira, kad nešto molimo Gospodina, naša nada može oslabjeti. Vidimo da naši vapaji ne donose neposrednih rezultata i da drugi ljudi ne shvaćaju ozbiljno našu vjeru. No Bog cijeni ustrajno pouzdanje koje pokazujemo u svojim molbama jer zna bolje od nas koliko nas taj napor jača i pročišćava naše srce nadom. Zapravo, često će upravo to biti pravo čudo, možda manje vidljivo, ali mnogo dublje. Stoga je jedno od obilježja djelotvorne molitve postojanost. »Bog je strpljiviji od nas i tko god s vjerom i ustrajnošću kuca na vrata Njegova srca, neće se razočarati. Bog uvijek odgovara. Uvijek. Naš Otac dobro zna što nam je potrebno; ustrajnost nije potrebna da bismo Ga obavijestili ili uvjerili, nego da bismo u sebi njegovali želju i iščekivanje.«[3]

I Jair i bolesna žena pokazuju nam put do srca našega Gospodina: ustrajnu i poniznu prosidbenu molitvu. Oboje pridobivaju Isusa priznanjem svoje potrebe, svojom smionošću i svojom vjerom. Gospa će nam pomoći da na taj način iznosimo svoje molbe Njezinu Sinu.

[1] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog susreta, 2. siječnja 1971.

[2] Franjo, Angelus, 1. srpnja 2018.

[3] Franjo, audijencija, 11. studenoga 2020.