- Vjernost u potrazi za Isusom

- Nepredvidiv život učenika

- Potpuna i slobodna ljubav

ISUS je upravo ozdravio nekoliko bolesnih i opsjednutih demonima. Tako se ispunilo Izaijino proročanstvo: "On je uzeo naše slabosti i ponio naše bolesti" (Iz 53,4). Mnoštvo je oduševljeno svjedočeći takvim čudesima, no Gospodin smatra da je za sada Njegovo djelo u tom kraju završeno. Stoga se sprema ukrcati u lađu i krenuti prema suprotnoj obali. Međutim, prije nego što je mogao otići, prilazi mu pismoznanac i kaže: "Učitelju, slijedit ću te kamo god pođeš" (Mt 8,19).

Odluka koju je ovaj pismoznanac donio bila je konačna: bio je spreman ostaviti sve kako bi ostao s Isusom. U kratkom vremenu provedenom s Njim otkrio je novu vrstu sreće. No ono što je doživio bila je samo početna iskra, jer poznavanje Krista "je cjeloživotna avantura, jer Isusova ljubav ne poznaje granice"[1]. Ipak, pismoznanac je osjećao da mu više nije dovoljno podijeliti samo nekoliko sati s Isusom; želio je da se cijeli njegov život vrti oko Njega.

Život svakog kršćanina je stalna potraga za Isusom. Doista, život svake osobe je stalna potraga za srećom koja se može zadovoljiti samo u Bogu. Ponekad intenzivno doživljavamo Njegovu blizinu; ponekad se možemo osjećati kao da nas ne sluša. Pa ipak, to je vjernost koju On traži od nas: vjernost traženja, vjernost toj čežnji za Bogom. „Ova borba djeteta Božjeg nije povezana s tužnim odricanjima, s tmurnom rezignacijom ili s gubitkom radosti“, piše sveti Josemaría; „to je reakcija zaljubljenog koji, bilo da radi ili se odmara, raduje se ili pati, drži svoje misli usmjerene na voljenog“[2].

GOSPODINOV odgovor na pismoznančeve namjere obavijen je određenom tajnom: "Lisice imaju jazbine, ptice gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje glavu nasloniti" (Mt 8,20). Možda se čini da ta reakcija ima malo veze s onim što je upravo čuo. Pa ipak, ove riječi odražavaju Isusov način života i svakoga tko ga, poput pismoznanca, želi slijediti. "On nas odvlači od udobnog smještaja na lakim životnim ravnicama, od besposlenog lutanja usred malih, svakodnevnih zadovoljstava"[3].

Pismoznanac je bio spremna ostaviti iza sebe svoje tiho, predvidljivo postojanje kako bi slijedio Isusa. Apostoli su učinili isto ranije: ostavili su iza sebe vlastite sigurnosti i krenuli u nepredvidivu avanturu, uzdajući se u svoju bliskost s Gospodinom. "Ako smo u Kristovim rukama", kaže sveti Josemaría, "moramo se prepustiti Njegovoj otkupiteljskoj Krvi, pustiti da nas izbace na otvoreno i prihvatiti svoj život točno onako kako Bog želi"[4].

Sreća nije nešto što možemo postići pukim individualnim naporom, osobnim nastojanjem ili planiranjem. Božja sreća nas uvelike čeka u našim odnosima s onima oko nas; to je život "točno onakav kakav Bog želi". Voljena osoba, prijatelj ili brat mogu nam dati ono što sami ne možemo pronaći: osjećaj da smo voljeni, prihvaćeni i shvaćeni u našoj potrazi. U toj "nemirnoj i nepredvidivoj" avanturi slijeđenja Isusa Krista, imamo podršku ljudi koje je Bog postavio uz nas. Oni - a prije svega sam Krist - najbolje su mjesto gdje uvijek možemo "položiti glave".

NAKON pismoznanca, učenik pristupa Gospodinu i kaže: "Pusti me da prvo odem i pokopam oca svoga" (Mt 8,21). Isus odgovara: "Slijedi me i pusti mrtve da pokapaju svoje mrtve" (usp. Mt 8,22). "Ako je Isus to zabranio, to nije zato što nam zapovijeda da zanemarimo čast koja pripada onima koji su nas rodili", objašnjava sveti Ivan Zlatousti, "već da bismo shvatili da nam ništa ne bi trebalo biti potrebnije od brige o nebeskim stvarima i da se njima moramo posvetiti sa svim žarom"[5].

"Gospodin - Učitelj Ljubavi - ljubomoran je ljubavnik koji traži sve što je naše, svu našu volju"[6]. Prava ljubav zahtijeva potpuno davanje i primanje. To je ono što je Bog učinio sa svakim od nas postavši čovjekom, umirući, uskrsnuvši i ostajući u Euharistiji. Slijeđenje ove božanske logike ljubavi prema Bogu i prema drugima daje nam sreću koju svijet ne može pružiti. „Gospodin ispunjava radošću one koji, posvećujući svoje živote iz ove perspektive, odgovaraju na Njegov poziv da ostave sve kako bi bili s Njim i svim srcem se posvetili služenju drugima. Isto tako, velika je radost koju On udjeljuje muškarcu i ženi koji se potpuno predaju jedno drugome u braku kako bi stvorili obitelj i postali znak Kristove ljubavi prema Njegovoj Crkvi“[7].

Ne znamo reakciju učenika na Učiteljeve riječi; ne znamo je li doista otišao ili je odlučio slijediti Ga. Ono što znamo jest da Isus želi da Ga volimo bezuvjetno, ali slobodno. Ne prisiljava ni pismoznanca ni učenika; dopušta im da sami donose odluke. Krist se „ne nameće dominirajući; On moli za malo ljubavi“[8]. Možemo zamoliti Mariju da nam pomogne slijediti njezina Sina istom ljubavlju i slobodom koja je karakterizirala njezin vlastiti život.

[1] Franjo, Homilija, 25. listopada 2018.
[2] Sveti Josemaría, Božji prijatelji, br. 219.
[3] Franjo, Homilija, 18. studenoga 2018.
[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 157.
[5] Sveti Ivan Zlatousti, U Mateju, 27.
[6] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 45.
[7] Benedikt XVI., Poruka, 15. ožujka 2012.
[8] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 179.