- Isus iznenađuje svoje učenike s obale.
- Ivan i Petar prepoznaju Uskrsloga Gospodina.
- Svi smo pozvani baciti svoje mreže.
NAKON prvotnih ukazanja u Jeruzalemu, apostoli su se vratili u svoj zavičaj. Žene su im prenijele poruku uskrsloga Krista: „Idite u Galileju! Ondje ćete me vidjeti” (Mt 28, 10). Upravo je u Kafarnaumu godinama ranije započela pustolovina njihova poziva i upravo ih je ondje Gospodin želio ponovno okupiti. Jednoga su dana neki učenici s Petrom i Ivanom otišli ribariti na Tiberijadsko more. Kao što se događalo i u drugim prilikama, u svitanje su odlučili vratiti se na obalu s praznim mrežama, nakon uzaludnog truda koji je trajao cijelu noć. U tim okolnostima – upravo dok je svitalo i dok su manevrirali kako bi pristali na obalu – „Isus se pojavio na obali, ali učenici nisu prepoznali da je to Isus” (Iv 21, 1–13). „Kad se činilo da je svemu kraj, Isus ponovno – kao na putu u Emaus – dolazi ususret svojim prijateljima. Ovoga ih puta zatiče na moru, mjestu koje doziva u sjećanje životne poteškoće i kušnje”[1].
Učenici, koji u tom trenutku ne prepoznaju Gospodina, čuju stranca kako ih s obale doziva i pita: „Djeco, imate li što za jelo?” (Iv 21, 5). „Kako ljudski!” primjećuje sveti Josemaría. „Bog traži od svojih stvorenja da ga nahrane. Bog treba nas. Kako lijepo – kakvo li čudo Božje veličine! Bog nas treba. Nitko nije nezamjenjiv... a ipak, kažem vam da Bog doista treba nas – tebe i mene” [2]. Ribari, iscrpljeni od napora i razočarani nakon noći provedene u čamcu, odgovaraju niječno, jedva podižući pogled. Tada Isus dolazi, u svojoj svemoći, kako bi otvorio njihove oči otežale od sna i potaknuo njihova srca na dublju misao – onu koja je istinski Božja i prožeta nadnaravnim pogledom. „Reče im: Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete” (Iv 21, 6). Učenici polažu povjerenje u Isusa – premda ne bez oklijevanja, jer više nisu imali volje nastaviti ribariti; jednostavno su željeli stići do obale i što prije se odmoriti. Poniznost da se otvore Isusovim riječima – uvijek uz svjež stav – otvorila je put djelovanju Gospodnje moći u životima tih ribara; moći koja će daleko nadmašiti sve njihove proračune i nade.
POSLUŠAVŠI neznanca, bacili su mreže na desnu stranu lađe i odmah osjetili težinu ulova, toliko da ih „više nisu mogli izvući od mnoštva riba” (Iv 21,6). U srcu Ivana – „učenika kojega je Isus ljubio” – postupno se počela buditi velika nada. Možda se prisjetio dana kada ga je Isus izabrao, upravo na tom mjestu, nakon noći mukotrpnog rada vrlo slične ovoj. Prepoznavši tko je učinio čudo, „reče Petru: 'Gospodin je!'” (Iv 21,17).
Ivan je najljepše utjelovljenje ljubavi. Bio je prisutan pri susretu na Kalvariji, a sada su njegove oči spremne prepoznati Gospodina koji ih promatra s obale. „Čistoća toga čovjeka – darivanje samoga sebe onoga koji se uvijek očuvao čistim, koji se nikada nije pokolebao, koji se od mladosti potpuno predao Bogu – omogućuje mu da prepozna Gospodina. Potrebna je posebna osjetljivost za Božje stvari, potrebno je pročišćenje. Istina je da se Bog davao čuti i grešnicima – Šaulu, Bileamu... Ipak, Gospodin Bog obično želi da Njegova stvorenja, kroz darivanje sebe i ljubav, posjeduju posebnu sposobnost prepoznavanja tih očitovanja” [3].
Čim je Šimun Petar čuo Ivanove riječi, bacio se u more kako bi što prije stigao do Isusa. „Petar predstavlja vjeru. I on uranja u more, ispunjen čudesnom odvažnošću. Uz Ivanovu ljubav i Petrovu vjeru, dokle bismo mogli stići?” [4] – pitao se sveti Josemaría. Gospodinu je mila i Ivanova nježna ljubav – koja mu omogućuje da vidi – i Petrova pomalo nagla vjera – koja ga potiče da što prije stigne do obale. Baš kao što je trebao tu dvojicu apostola, Gospodin treba i nas kako bi dopro do ljudskih srdaca – svakoga od nas s našim vlastitim karakterom, ne isključujući pritom ni naše mane. One nas često pritišću i nosimo ih uz osjećaj da ometaju Gospodinove naume. Ipak, upravo nam naše mane pružaju priliku koja je Bogu potrebna da slobodno i besplatno čini svoja čudesa. Bog nas zbog njih ne osuđuje; Njegova nas nježnost prihvaća takvima kakvi jesmo, obnavlja nas i potiče prema našem poslanju.
ULOV toga jutra bio je obilan i izvrstan. Gospodin ih je zamolio da mu donesu dio ribe koju su ulovili. Petar je, vještinom čovjeka koji dobro poznaje svoj zanat, izvukao punu mrežu na obalu kako bi ulov položio pred Gospodina. Bili su toliko ganuti da su, nakon doručka koji im je Isus pripremio, jednu po jednu brojali ribe izvađene iz jezera: „sto pedeset i tri velike ribe” (Iv 21, 11). Gospodinova darežljivost ne poznaje granice. To se već događalo – u Kani i prilikom umnažanja kruhova i riba – a događalo se i sada: količina je bila veličanstvena. Gospodin ne postavlja granice. Sveti Pavao kasnije je na to ukazao kršćanima u Rimu, znajući da je žrtva na križu najveća od svih: „On koji nije poštedio ni vlastitoga Sina, nego ga je za sve nas predao, kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rim 8, 32).
"Bacite mrežu... i naći ćete" (Iv 21, 6). Kristovo ribarsko poslanje zahtijeva "ribare ljudi" spremne poći u ribolov noću, spremne baciti mrežu u poslušnosti Njegovu glasu; ribare koji se znaju pouzdati u Isusa više nego u vlastiti umor ili iskustvo te koji rade za Evanđelje sa sigurnošću da ih je On poslao. Ipak, iako Gospodin želi obilan ulov, plodovi dolaze kada Bog to želi, na način i u vrijeme koje je On odredio. "U tajanstvenim naumima svoje mudrosti Bog zna kada je vrijeme za zahvat. I kao što je poslušno prianjanje učenika uz Gospodinovu riječ dovelo do toga da im se mreža napuni, tako i u svakom vremenu – pa i u našem – Duh Gospodnji može učiniti djelotvornim poslanje Crkve u svijetu"[5].
Dok su blagovali kruh i ribu koje je Isus pripremio na žeravici, učenici se nisu usuđivali pitati Ga: "Tko si ti?", jer su znali da je to Gospodin (Iv 21, 12). Isto tako, ljudi oko nas, potaknuti dubokom žeđu za Bogom, u svojim srcima pitaju Njega: "Ti, Isuse – tko si ti? Dobar čovjek, učitelj koji je čovječanstvu dao dragocjene pouke o humanizmu? Jesi li samo to ili si uistinu Sin Boga živoga?"[6]. Ovdje na zemlji mi smo njegovi učenici; želimo ploviti svim morima. Uz pomoć Marije, Kraljice apostola, uvijek ćemo ostvariti ulov koji Bog želi, u službi Crkve i svih duša.
[1] Benedikt XVI., propovijed, 21. travnja 2007.
[2] Sveti Josemaría, bilješke s razmatranja, 25. lipnja 1958.
[3] Isto.
[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 266.
[5] Benedikt XVI., propovijed, 21. travnja 2007.
[6] Franjo, propovijed, 14. travnja 2013.