- Stvarnost Gospodinova dolaska
- Nadnaravno gledanje otkriva život ondje gdje se čini da je smrt
- Služenje je naše blago za vječnost
KATKAD JE Isusov govor proročki, pun simbola i usporedbi. Tako govori danas, kada spominje svoj konačni dolazak i potiče nas da živimo iščekujući Ga. Podsjeća nas najprije na dva događaja iz Staroga zavjeta: opći potop u Noino vrijeme i kaznu Sodome nakon Lotova žurnog odlaska. Poruka koju Isus želi prenijeti jasna je: Bog će doći iznenada. I govori nam da će, nažalost, mnoge zateći nespremne, zaokupljene ili rastresene zemaljskim stvarima, bez ikakva osjećaja za vječnost.
Navodeći nas da mislimo na posljednja vremena, koja možda doživljavamo kao nešto u dalekoj budućnosti, Isus nas poziva da razmišljamo o sadašnjosti. I mi smo možda zauzeti mnogim brigama koje ispunjaju naše dane; možda nam se dani čine jednoličnima i ta nas jednoličnost priječi podignuti pogled prema nebu. Jasan podsjetnik koji nam pruža ovo evanđelje stoga je vrlo koristan: sjeti se da si smrtan, da je smrt istodobno izvjesna i neizvjesna, nepredvidiva; iskoristi vrijeme koje imaš da činiš dobro, imajući na umu da će poslije doći pravi život vječnosti.
Pogled uzdignut prema nebu pomaže nam uskladiti svoj život s Božjim planom i najdubljom istinom našega ljudskog stanja. Imamo nadu jer znamo da život ne završava smrću. Isti Bog koji nam je postao blizak na zemlji željno nas iščekuje na nebu, gdje nam je pripravio stan. Ondje nas čeka »sva ljepota, sva veličina, sve znanje…«, kako je napisao sveti Josemaría. »Neće posustati: nasitit će te bez zasićenja.«[1]
»NADNARAVNI pogled! Smirenost! Mir! Ovako promatraj stvari, osobe i događaje… pogledom vječnosti. Dakle, kakav ti se god zid ispriječio na putu – premda, ljudski govoreći, izgleda ogroman - dočim podigneš oči k Nebu, bude tako malen!«[2] Nadnaravno gledanje znači unositi vječni život u naš svakodnevni život, imati pred očima nebo koje nam je Bog pripravio za trenutak kada završe naši dani na zemlji. Široka i duboka perspektiva vjere daje pravu mjeru problemima s kojima se suočavamo u obitelji, u Crkvi, u svijetu…
Promatrati stvarnost nadnaravnim pogledom – što znači gledati je više Božjim očima ili, drugim riječima, onakvom kakva uistinu jest – uvodi nas u Božju mudrost i pomaže nam otkriti pozitivan smisao odricanja ili žrtava koje katkad moramo podnijeti. »Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati« (Lk 17, 33), govori Isus u evanđelju. U kršćanskom je životu često potrebno izgubiti da bi se dobilo, umrijeti da bi se donio rod, odvojiti se od onoga što nas priječi da izbliza slijedimo Krista i očistiti se kako bi se naša duša mogla vinuti u visine. Gledajući Isusa, uviđamo da se isplati truditi se i radosno se boriti, priznajući vlastitu malenost, ali i znajući da »se sve okrene na dobro onima koji ljube Boga. Na ovoj zemlji sve se može popraviti osim smrti, a za nas je smrt Život.«.[3]
NAŠA VJERA u vječni život otkriva pravu vrijednost sadašnjega vremena. Bog nas je u svojoj ljubavi postavio na zemlju i na kraju ćemo se vratiti k Njemu. Naše su godine izbrojene: one su Božji dar i On nam je dao slobodu da ih upotrijebimo kako smatramo najboljim. Vrijeme je dragocjeno blago koje Bog ostavlja u našim rukama. Možemo ga protratiti ili, naprotiv, dobro iskoristiti i »živjeti svaki trenutak svojega života sa živom sviješću o vječnosti«.[4]
Vrijeme možemo trošiti usredotočeni na sebe (na svoje zdravlje, ugled, posao, blagostanje, položaj) ili možemo služenjem tražiti plodove vječnosti. Želja za služenjem vodi nas k tome da svoje vrijeme stavimo Bogu na raspolaganje, ne podliježući tjeskobi zbog budućnosti, uzdajući se da surađujemo s Bogom u izgradnji Njegova kraljevstva. Po služenju naše vrijeme nadilazi svoje granice i postaje »zauvijek« vječnosti.
»Kada o tome razmišljam, kako dobro razumijem usklik svetoga Pavla u poslanici Korinćanima«, napisao je sveti Josemaría. »Tempus breve est. Kako je doista kratko vrijeme našega prolaska ovim svijetom! [...] Kratko je uistinu naše vrijeme za ljubav, za darivanje, za zadovoljštinu.«[5] Najbolji primjer služenja Bogu i ljudima koje susrećemo nalazimo u Mariji, koja posjeduje najveće blago neba.
[1] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 995.
[2] Isto, br. 996.
[3] Isto, br. 1001.
[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 239.
[5] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 39.
