• 7Osobno se zauzimati za Božje stvari
• Domišljatost dobrog razbojnika
• Pristupati Bogu s dječjom ambicijom

U PRISPODOBI koju Isus pripovijeda u današnjem evanđelju nepošteni je upravitelj iskoristio priliku svoga skorog otpuštanja da iznova dogovori dugove i osigura svoju budućnost. »Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset« (Lk 16, 6), rekao je svojim dužnicima. Lukava osoba predviđa stvari i preduhitri ih. U ovoj prispodobi Isus hvali poduzetnoga slugu, potičući nas da u ophođenju s poslovima Njegova Oca budemo barem jednako lukavi kao ljudi koji gledaju samo vlastite interese. Nepošteni je upravitelj bio domišljat; pomno je izračunao što će mu koristiti. Predvidio je što bi mu moglo zatrebati u budućnosti. „Na tu svjetovnu prepredenost pozvani smo odgovoriti kršćanskom prepredenošću, koja je dar Duha Svetoga.”^[1] Željeli bismo moliti Duha Svetoga da našu pamet prožme stvaralaštvom i odlučnošću kako bi ono što Bog želi postalo stvarnost.

Sv. Augustin, komentirajući ovaj odlomak, pita: „Kakav je život upravitelj imao pred očima kada je poduzimao te mjere opreza? I ako se on brinuo za život koji ima kraj, zar se ti nećeš brinuti za život vječni?”^[2] Naravno, Isus od svojih učenika ne očekuje nevjernost; želi da naše zauzimanje i predanost Njegovu božanskom poslanju budu pametni. Želi da upotrijebimo sve svoje darove i talente. Ne želi da Njegovo kraljevstvo u nama bude nešto nametnuto izvana, nego nešto što uistinu želimo, nešto za što otkrivamo da je naša sreća. Željeli bismo da sve što pripada Bogu bude ujedno i naše. Želimo biti poput Njegova Sina, više nego poput upravitelja kojega prispodoba opisuje. „Ljubiti”, piše sveti Josemaría, „znači... ne gajiti nego samo jednu misao, živjeti za ljubljenu osobu, ne pripadati sebi, biti sretno i slobodno podređen dušom i srcem tuđoj volji... i u isto vrijeme svojoj vlastitoj.”^[3]

NA KALVARIJI se nalazi jadan razbojnik koji je vidio kako se raspala vreća u kojoj je čuvao sav svoj plijen. Miri se sa svojom sudbinom i to napominje svome drugu, koji se neprestano žali: »Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili« (Lk 23, 41). No njegov ga je zanat učinio i lukavim, pa čini posljednji pokušaj: gleda Isusa i izriče zapanjujuću molbu: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje« (Lk 23, 42). Ne osjeća se dovoljno jakim da išta zahtijeva; dovoljno mu je da ga se sjeti. Možda naslućuje da, postigne li to, neće biti sam kamo ga god smrt odvede. Isus odgovara: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« (Lk 23, 43).

Na neki način ovaj dobri razbojnik čini suprotno od nepoštenoga upravitelja. Mnogo je puta zalutao, ali ne želi još jednom promašiti; preostala mu je samo jedna prilika. Isus poznaje najdublje želje njegova srca i obilno ih ispunja. S Isusom je bolje biti izravan i neposredan. „Jedan od vidova svjetla koje nas vodi na putu vjere jest sveta ‘lukavost’. [...] Riječ je o duhovnoj oštroumnosti koja nam omogućuje prepoznati opasnost i izbjeći je. Mudraci su se poslužili tim svjetlom ‘lukavosti’ kada su na povratku odlučili ne prolaziti pokraj mračne Herodove palače, nego se vratiti drugim putem.”^[4]

Ne želimo biti naivni i pretpostavljati da smo neranjivi pred opasnošću. Poznajemo privlačnost palača poput Herodove. Slutimo da je razbojnik morao proći bolno nutarnje obraćenje. No oštroumnost nam pomaže tražiti utočište ondje gdje nas ništa ne može rastaviti od naše ljubavi. Ona nas potiče da ne šutimo pred Isusom, nego da otvoreno izrazimo ono što nosimo u dubini duše.

U SVOME odnosu s Bogom ne smijemo zaboraviti savjet sv. Pavla: »Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni« (Gal 6, 7-8). S Bogom se potpuna iskrenost i posvemašnja jednostavnost uvijek isplate, jer On poznaje ono najskrovitije u nama. Te krjeposti nisu lake, jer katkad od nas traže da priznamo svoju ranjivost ili pogreške.

No plodovi toga zdravog realizma, te otvorenosti prema Bogu, ne daju na sebe čekati: „Rekao sam ti, Isuse, uzimajući upravo sada u obzir moje slabosti: dopusti da te tvoje dijete prevari, poput onih dobrih, nježnih tatica, koji daruju svoje dijete onim darom koji bi oni baš od njega i željeli…, jer vrlo dobro znaju da djeca nemaju ništa. I kojeg li velikog slavlja, i u oca i u sina, premda oboje znaju za tajnu.”^[5] Ljudi koji ovako dolaze Bogu ne mole za ono što zaslužuju: napustili su tu logiku i nemaju nikakvih zadrški da svoje molbe iznose sa svetom ambicijom. Sveti Josemaría poticao nas je da naučimo ovako postupati s Bogom slijedeći primjer djece: „Radeći s djecom, naučio sam od njih ono što sam nazvao životom djetinjstva… Učio sam od njih, od njihove jednostavnosti, njihove nedužnosti, njihove iskrenosti, gledajući ih kako traže mjesec i kako im ga treba dati. I ja sam morao od Boga tražiti mjesec: Bože moj, mjesec!”^[6]

„Isus nema vremena za računice, za prepredenost, za okrutnost hladnih srdaca, za privlačnu, ali ispraznu ljepotu. Njemu se sviđa vedrina mladoga srca, jednostavan korak, prirodan glas, čiste oči, pozornost prema Njegovoj ljubaznoj riječi savjeta.”^[7] Želimo imati zdravu dječju oštroumnost kako bismo željeli sve primiti od Boga, više se oslanjati na Njegovu snagu, a manje na svoju. U tom nas nastojanju prati Marija, pokazujući nam pravi put kojim hoditi s oštroumnošću.

^[1] Franjo, Angelus, 18. rujna 2016.

^[2] Sv. Augustin, Govor 359A, 10.

^[3] Sveti Josemaría, Brazda, br. 797.

^[4] Franjo, homilija, 6. siječnja 2014.

^[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 195.

^[6] Sveti Josemaría, bilješke sa susreta sa svećenicima, 26. srpnja 1974.

^[7] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 181.