• Podijeljenost u nama
• Tražiti Božje odobravanje
• Jedinstvo: svjedočanstvo Božje ljubavi

»SVAKO KRALJEVSTVO u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti« (Lk 11, 17). Riječ »kraljevstvo« može nas navesti da pomislimo na narode ili velike zajednice podložne mijenama politike ili rata, ili na velike skupine uznemirene unutarnjim napetostima. No podijeljenost o kojoj Isus govori odnosi se i na ono što se može dogoditi u svakome od nas. Svi znamo da katkad može postojati raskorak između onoga što govorimo i onoga što činimo, između onoga što jesmo i onoga što bismo željeli biti, između onoga što planiramo i onoga što na kraju ostvarimo. Može nam se činiti da smo se s vremenom udaljili od onoga što smo nekoć sanjali da ćemo postati ili da smo to razvodnili.

Grijeh naših praroditelja razorio je izvorni sklad stvorenoga svijeta. Ostavio je i unutarnji sklad svih ljudskih bića u krhkom stanju, u kojem unutarnje i vanjske napetosti stavljaju na kušnju ispravnost naših odluka i želja. Svjestan te slabosti, đavao nastoji razbiti unutarnji red u čovjeku, podijeliti ga protiv njega samoga. Sveti Pavao to sažeto izriče u Poslanici Rimljanima: »Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim« (Rim 7, 15). A malo dalje ukazuje na razloge toga paradoksa: »Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima« (Rim 7, 22-23).

Trenuci u kojima iskusimo tu napetost u sebi mogu nam pomoći da rastemo u želji da živimo uz Isusa. Malo-pomalo pomažu nam shvatiti da je On uvijek blizu nas, čak i kada se čini da idemo unatrag. Sveti Josemaría savjetovao nam je da se ne čudimo kada se pojave ti trenuci sumnje i napetosti, jer smo načinjeni od gline. Naprotiv, poticao nas je da ih iskoristimo za učvršćivanje svoje vjernosti Bogu: »Ako unutarnja borba u nekom trenutku postane teža, bit će to dobra prilika da pokažemo da je naša ljubav istinska. Onomu tko je počeo kušati slast predanja, poraz bi bio poput prijevare, bijedne obmane. Ne zaboravi onaj krik svetoga Pavla: ‘Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?’ I poslušaj u svojoj duši božanski odgovor: ‘Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!’ (Rim 7, 24-25).«^[1]

DRUGA PODIJELJENOST koja se u nama može javiti jest kada su naša djela u suprotnosti sa željama našega srca. Isus je često osuđivao licemjerje onih koji su dijelili milostinju ili se pretvarali da mole kako bi ih ljudi vidjeli (Mt 6, 2). Premda su izvana činili dobra djela, njihova pobuda nije bila pomoći potrebitima ni dati slavu Bogu, nego steći odobravanje suvremenika.

»Moramo se stoga uvijek pitati: ‘Zašto to činim? Dobra djela koja činim — činim li ih u skrovitosti ili zato da me vide?’«^[2] Kršćani nisu glumci u predstavi koji moraju slijediti točno određen scenarij kako bi zaslužili pljesak publike. Naprotiv, kršćani se kreću slobodno, nastojeći ugoditi Bogu, čije je odobravanje jedini »pljesak« koji je važan. A znamo da su Gospodinu mile i velike i male stvari učinjene s ljubavlju.

S tim u vezi, sveti Josemaría pisao je o dojmu koji je na njega ostavila predanost nekih od njegove djece nedugo nakon početka Djela: »Dirne me sjećanje na to kako su oni izvrsni studenti obavili posao, dva inženjera i dva arhitekta, pažljivo opremajući jednu od studentskih dvorana. Čim su postavili ploču u jednoj od njih, prvo što su ona četiri umjetnika napisali bilo je: “Deo omnis gloria” – sva slava Bogu. - Isuse, znam da ti je bilo drago.«^[3]

KRŠĆANI SU pozvani njegovati jedinstvo unutar Božjega naroda. Crkva je golema obitelj sastavljena od mnogih različitih ljudi, obogaćena karizmama i inicijativama koje Duh Sveti podiže kroz vrijeme i prostor. Činjenica da živimo uz tolike crkvene stvarnosti trebala bi nas često potaknuti da uzdignemo srce Bogu i zahvalimo Mu na obilju putova koje nudi čovječanstvu na njegovu hodočašću prema zajedničkom cilju: nebu.

Samo nekoliko sati prije nego što će biti uhićen u Getsemaniju, Isus se u prisnosti dvorane Posljednje večere molio Ocu za jedinstvo svojih učenika, uključujući i nas: »da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu« (Iv 17, 21). Dodao je da će to jedinstvo biti jedan od razloga po kojima će svijet prepoznati Njega, Isusa, kao poslanoga od Oca. »Jedinstvo i svjedočanstvo podjednako su bitni. Ne možemo istinski svjedočiti za Boga ljubavi ako nismo međusobno sjedinjeni u skladu s Njegovom voljom; a ne možemo biti sjedinjeni ostajemo li svatko za sebe, bez otvorenosti svjedočenju, bez širenja granica svojih interesa i svojih zajednica u ime Duha koji obuhvaća svaki jezik i dopire do svakoga.«^[4]

Utemeljitelj Opusa Dei, promatrajući različite načine na koje ljudi izražavaju svoju ljubav prema Djevici Mariji, primijetio je: »Gledajući kako toliki kršćani iskazuju svoju ljubav prema Djevici Mariji, sigurno se i ti osjećaš još više dijelom Crkve, bliže toj svojoj braći i sestrama. To je poput obiteljskoga okupljanja. Odrasla djeca, koju je život razdvojio, vraćaju se svojoj majci o nekoj obiteljskoj obljetnici. I ako se nisu uvijek najbolje slagala, danas je drukčije: osjećaju se sjedinjenima, dijele istu ljubav.«^[5] Marija je Majka Crkve i naša Majka. Ona će nam pomoći da uvijek ostanemo blizu njezina Sina i da njegujemo jedinstvo velike obitelji koja je Crkva.

^[1] Sveti Josemaría, Pismo 2, br. 92-94.

^[2] Franjo, homilija, 5. svibnja 2014.

^[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 611.

^[4] Franjo, govor, 4. studenoga 2022.

^[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 139.