• Tko je Isus za mene?
• Nova logika križa
• S radošću prigrliti križ

»ŠTO GOVORI svijet, tko sam ja?« (Lk 9, 18). Na prvi se pogled čini da Isus želi od svojih učenika doznati što ljudi misle o tome tko je On. A oni spremno odgovaraju: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta« (Lk 9, 19). Prenose sve što su čuli. Gospodin im zatim postavlja drugo pitanje, koje ih ostavlja zamišljenijima: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« (Lk 9, 20).

Zavlada šutnja. Pogledi im se susreću. Apostoli, koji su do maloprije svi htjeli govoriti uglas, sada se čine zadubljeni u misli, razmišljajući što odgovoriti. Možda osjećaju i laganu vrtoglavicu dok gledaju u vlastito srce. Jer to pitanje zahtijeva odgovor iz najdublje jezgre njihove duše, ondje gdje prebiva Duh Sveti. Petar se jedini usuđuje reći: »Krist – Pomazanik Božji!« (Lk 9, 20). „Krist” doslovno znači „pomazanik”, onaj koga je Bog izabrao da ispuni poslanje. A u ovom slučaju ne tek još jedan pomazanik poput drugih u povijesti Izraela, nego Pomazanik u punom smislu riječi, Poslani, »Sin Boga živoga« (Mt 16, 16).

To je pitanje uvijek aktualno u životu svakoga čovjeka. Čak i ako poznajemo Katekizam i svaki dan živimo svoju vjeru, uvijek si iznova možemo postaviti pitanje koje su apostoli postavili u svojem srcu: tko je Isus za mene? „Tko je Isus za svakoga od nas? Pozvani smo Petrov odgovor učiniti svojim, radosno ispovijedajući da je Isus Sin Božji, vječna Riječ Očeva, koji je postao čovjekom da otkupi čovječanstvo, izlijevajući obilje božanskoga milosrđa. Svijetu je Krist potrebniji nego ikada: Njegovo spasenje, Njegova milosrdna ljubav.”^[1]

NAKON PETROVE ispovijesti vjere razgovor je krenuo smjerom koji je apostole zacijelo iznenadio. Bilo je to jedan od prvih puta da je netko javno proglasio da je Krist dugo iščekivani Mesija, Sin Božji. Isus to ne niječe, ali od njih traži da zasad o tome šute. Zatim svojim učenicima navješćuje kako će izvršiti svoje spasenjsko poslanje. Otkriva im: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne« (Lk 9, 22).

Krist otkriva da spasenje koje donosi neće doći silom ljudskoga oružja. Mesija neće biti politički vladar. Kraljevat će, ali s križa, koji je dotad bio stratište na kojem su pogubljivani zločinci. Spasit će nas potpunim darom samoga sebe u svojoj Muci. Isus navješćuje novu logiku, koja nije od ovoga svijeta: logiku dara i križa. Križ je katedra nove mudrosti prema kojoj se moramo opredijeliti. Neki će je odbaciti kao besmislenu ili sablažnjivu; drugi će je zavoljeti i naposljetku prigrliti, jer će shvatiti da je križ »sila Božja« (1 Kor 1, 18) koja nas oslobađa od grijeha i smrti.

Kao što nas je podsjetio prelat Opusa Dei: „Potreban nam je Krist da konačno ozdravi našu slobodu. A upravo je na križu On za nas postigao najdublje oslobođenje: oslobođenje od grijeha, koje čisti naše srce kako bismo mogli otkriti svoj pravi identitet djece Božje.”^[2] Paradoks križa obilježava svagdašnji život svakoga kršćanina, dajući mu višu logiku poniznosti i sebedarja. „O predragocjeni dare križa! Kako li je sjajan! To je stablo koje rađa život ne uzrokujući smrt; koje rasvjetljuje ne stvarajući sjene; koje uvodi u raj nikoga iz njega ne izgoneći.”^[3]

»JER I Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost« (1 Kor 1, 22-23). Ovaj odlomak iz Prve poslanice svetoga Pavla Korinćanima sveti je Josemaría uvrstio u rukom pisani popis od 122 teksta koje je početkom 1930-ih godina ustrajno razmatrao. Već je u to vrijeme onima koji su se prvi približili Opusu Dei uporno govorio da je nemoguće slijediti Krista i pomagati Mu u Njegovu spasiteljskom djelu ne prigrlivši križ. Misleći na veliki drveni križ na zidu jedne sobe u akademiji DYA, prvoj rezidenciji Opusa Dei, napisao je: „Kad vidiš kakav siromašan križ od drveta, sam, prezren i bez vrijednosti i bez Raspetoga, ne zaboravi da je taj križ tvoj križ: svagdanji, skriveni, bez sjaja i bez utjehe… što čeka raspetoga, koji mu nedostaje: i taj raspeti trebaš biti ti.”^[4]

Križ je, budući da nas tijesno sjedinjuje s Kristovim životom, izvor radosti; kada ga prigrlimo, dopuštamo da Božja svemoć djeluje u nama. „Kakvom ljubavlju Isus grli drvo koje će Mu donijeti smrt! Nije li tako da se osjećaš sretnim i da sve poteškoće, sve tjelesne i duševne boli pobjeđuješ čim se prestaneš plašiti Križa - onoga što ljudi zovu križem - i svoju volju potpuno sjediniš s božanskom Voljom?”^[5] A to možemo činiti ne samo u izvanrednim situacijama, kada se suočavamo s bolešću, progonom ili teškim udarcem, nego u svakom trenutku svojega redovitog života: nalazeći sreću u svojim malim svakodnevnim križevima. Malo prije vrhunca svoje Muke Isus nam je dao Mariju za Majku. „’Cor Mariae perdolentis, miserere nobis!’ – Zazivaj Srce Marijino, hrabro i s odlukom da se sjediniš s Njezinom boli, u naknadu za svoje grijehe i grijehe ljudi svih vremena.”^[6]

^[1] Franjo, Angelus, 19. lipnja 2016.

^[2] Fernando Ocáriz, homilija, 18. travnja 2019.

^[3] Sv. Teodor Studit, Oratio in Adorationem Crucis.

^[4] Sveti Josemaría, Put, br. 178.

^[5] Sveti Josemaría, Križni put, Druga postaja.

^[6] Sveti Josemaría, Brazda, br. 258.