• Razumjeti Božju riječ

• Čvrsta uvjerenja

• Biti dobra zemlja

APOSTOLI nisu uvijek razumjeli Isusove riječi. Usprkos svome bliskom odnosu s Njim, njihov ljudski pogled često nije uspijevao dokučiti Njegovo božansko rasuđivanje. No umjesto da postane nestrpljiv ili da pokaže znakove zamora od toga što ga pogrešno razumiju, Gospodin se nije libio ponoviti svoj nauk na jasniji način. Naposljetku, Njemu je bilo važno da Njegova poruka dopre do srdaca onih koji slušaju. Ta nas stvarnost može utješiti kada se i mi osjetimo izgubljenima ili kada u danom trenutku ne uspijevamo jasno razumjeti Božju volju. Možemo biti sigurni da će nas Isus potražiti kako bi nam objasnio smisao one neočekivane situacije ili onih riječi koje teško razumijemo, kao što je učinio s apostolima nakon što im je ispripovjedio prispodobu o sijaču.

»Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan« (Mt 13, 19). Riječ koja se ne razumije poput je sjemena koje ostaje na površini: ne može razviti sav potencijal koji u sebi nosi; ne može izrasti da bi drugima pružilo hlad. Stoga meditativno i često čitanje Evanđelja olakšava tomu sjemenu da prodre u zemlju našega srca kako bi moglo rasti i donositi plod. „Riječ Božja u nama utire put. Slušamo je svojim ušima i ona prelazi u naša srca. A iz srca prelazi u ruke, u dobra djela. To je put kojim ide Riječ Božja: od naših ušiju do našega srca i naših ruku.“[1] Možemo se zapitati: imam li istu želju kao apostoli da razumijem što mi Isus želi reći kako bi Njegove riječi donijele plod u mome životu? Želim li biti spreman da riječ Božja proklija u mome umu, u mome srcu i u mojim rukama?

KATKAD smo iskusili da neki pothvat započinjemo s oduševljenjem. Sretni smo što ga vodimo naprijed jer smo ushićeni time što smo njegov dio, ili zbog divnih rezultata koje će on jednoga dana donijeti. No kada se suočimo s jednoličnošću nekih zadaća ili s pojavom poteškoća, možemo izgubiti svoj početni zanos. Tada se smisao onoga što činimo zamagljuje i pitamo se je li uopće bila dobra zamisao upustiti se u tu pustolovinu. Nešto se slično može dogoditi i u našem odnosu s Bogom. Trenutci kada se sve čini uzbudljivim i lakim mogu se izmjenjivati s ravnodušnošću ili nezainteresiranošću. Isus govori o toj situaciji u svojoj prispodobi: »A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba« (Mt 13, 20-21).

Gospodin ovdje upućuje na postojanost koja bi trebala biti obilježje naše vjere u molitvi. U trenutku Križa, kada je ljudski zanos nestao, imamo priliku pouzdati se u snagu molitve, rasti u svojoj ljudskoj i nadnaravnoj vjeri. Premda je ljudski razumljivo da svi imamo sklonost biti sretni kada stvari idu dobro i izgubiti radost kada ne idu, uistinu smo gospodari samih sebe samo onda kada naš život vode duboka uvjerenja i Božja pomoć. Jednoličnost ili nedostatak zanosa u našem odnosu s Gospodinom nisu prepreke, nego prilike da se trudimo prisnije sjediniti s Njim. To je dobro vrijeme da temelj svoga života učinimo nečim više od pukoga raspoloženja ili izvanjskih okolnosti – koje su često neupravljive. Naprotiv, trebamo posijati svoje sjeme u plodno tlo Božjega poziva da svoj život dijelimo s Njim.

»ZASIJANI na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, drugi šezdeseterostruko, treći tridesetorostruko« (Mt 13, 23). Plod dobroga sjemena ne ovisi samo o našoj vlastitoj snazi. Kako je napisao sveti Josemaría, ne smijemo zaboraviti da je „Isus istodobno i sijač, i sjeme, i konačni plod sjetve: Kruh vječnoga života“.[2] Naša duša, po Božjem milosrđu, može biti dobra zemlja koja pomaže sjemenu da razvije sav svoj potencijal.

Svaki dan pruža nam mnoge prilike da vršimo ljubav koja priprema tlo i dopušta Gospodinu da raste u nama. „Ona šala, ona dosjetka zadržana na vrhu jezika; vedar osmijeh onima koji te ljute; ona šutnja kada si nepravedno optužen; tvoj prijazan razgovor s ljudima koji ti dosađuju i kojima nedostaje takta; svakodnevni napor da prijeđeš preko ovog ili onog dosadnog sitnog detalja.“[3] To su slasni plodovi koji pokazuju da je Kristovo sjeme palo na dobru zemlju i koji pripremaju tlo potrebno za molitvu.

„Svatko je od nas zemlja na koju pada sjeme Riječi; nitko nije isključen! Riječ je dana svakomu od nas. Možemo se zapitati: kakvo sam tlo? Sličim li putu, kamenitom tlu, trnovitu grmu? Ako želimo, uz Božju milost, možemo postati dobra zemlja, izorana i pomno obrađena, kako bismo pomogli da sazre sjeme Riječi. Ono je već prisutno u našem srcu, ali to da urodi plodom ovisi o nama; ovisi o zagrljaju koji čuvamo za to sjeme.“[4] Djevica Marija bila je dobra i plodna zemlja u kojoj je mogao rasti sam Bog. Gospa će nam pomoći da budemo zemlja bez trnja i kamenja te tako donesemo dobar plod za vlastiti život i za živote drugih.

[1] Franjo, audijencija, 31. siječnja 2018.

[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 151.

[3] Sveti Josemaría, Put, br. 173.

[4] Franjo, Angelus, 12. srpnja 2020.