- Bog djeluje jednostavno

- Utočište Božjega ljubaznog pogleda

- Ljubiti ovdje i sada

ISUS JE prisno poznavao apostole. S njima je proveo mnoge sate u hodu, razgovoru i molitvi. Bio je svjestan nada i strahova u njihovim srcima. Ako bi se tko ikada pokušao praviti da posjeduje osobine koje zapravo nije imao, Isus bi to odmah prozreo jer je poznavao krjeposti i mane svakoga od njih. Možda ih je upravo zato, šaljući ih da propovijedaju, poticao neka svoje poslanje izvršavaju bez zamršenih strategija i bez želje da se istaknu. Da bi Isusa donijeli u srca drugih, trebali su biti »bezazleni kao golubovi« (Mt 10, 16).

Ipak, naš odnos s Bogom katkad može izgledati kao da postaje pomalo zamršen. Teško nam je dokučiti što On uistinu želi od nas ili se osjećamo pomalo tromo kada nastojimo razgovarati s Njim. Premda se trudimo promišljati o događajima dana i razlučiti istinske osjećaje u svome srcu, kao da se ne uspijevamo povezati s Gospodinom. Tada bismo željeli da naša molitva bude jednostavnija, a naše promišljanje izravnije. Čeznemo za jednostavnošću koja prosvjetljuje um i osvježava dušu.

U svakom slučaju, vrijedi se sjetiti da Bog nije izvor nikakve zamršenosti. Otkad je đavao naveo Adama i Evu na pobunu, nastoji iskriviti naš pogled na stvarnost. Napasnik se poigrava našim strahovima kako bi nas ispunio tjeskobom zbog budućnosti ili nas naveo da u riječima i djelima drugih zamišljamo nategnute nakane. To je njegova zamka i ona nam otežava raspoznati gdje se uistinu nalazi dobro. No Isus nam je pokazao da je kršćanski život mnogo jednostavniji nego što katkad zamišljamo. Mislimo da nam je za otkrivanje Njegove volje potrebno zamršeno mudrovanje, a ona je u stvarnosti prisutna u običnim događajima svakidašnjega života. „On uvijek djeluje u jednostavnosti: u jednostavnosti nazaretske kuće, u jednostavnosti svakidašnjega rada, u jednostavnosti molitve.“[1]

NASTOJANJE DA molitvom uđemo u Božji način gledanja pomoći će nam da svijet, i sami sebe, gledamo sve jednostavnijim očima. Spoznaja da nas Bog gleda s ljubavlju daje nam sigurnost. Uviđamo da nas Bog ljubi u našoj istini, u dobru za koje smo sposobni ovdje i sada, te da je sve ostalo tek razmjerno važno. No kada zaboravimo da nas Bog tako gleda, osjećamo potrebu sakriti svoju krhkost ili se pretvarati da smo nešto što nismo. Oni koji se sklanjaju u taj pogled ljubavi, koji svoj temelj nalaze u Bogu, uživaju spokoj jednostavnih jer ne ovise o brojnim okolnostima koje, naposljetku, izmiču našoj vlasti ili koje više ne možemo promijeniti. „Od istine smo“, kaže sveti Ivan, »i pred njim ćemo umiriti srce svoje« (usp. 1 Iv 3, 19).

Sveti Josemaría sažeto je iznio razloge zbog kojih kršćanin moli: „da upoznaš Njega i da upoznaš sebe“.[2] Doista, naši su trenuci razgovora s Bogom pravo vrijeme da steknemo spokojan pogled na svoje teškoće i na same sebe, kako bi se splet naših misli mogao razmrsiti Božjom milošću. Na tome će nam putu pomoći i pratnja koje primamo u duhovnom vodstvu i sredstvima formacije. Pouzdanje u nekoga tko nas dobro poznaje može nam pomoći da pojednostavnimo svoj nutarnji svijet i utišamo unutarnji glas koji nam često nastoji izvrnuti misli.

Sveti Josemaría isticao je da je jednostavnost jedno od obilježja kršćanske formacije koju nudi Opus Dei: „Naša askeza ima jednostavnost Evanđelja. Zamrsili bismo je kada bismo i sami bili zamršeni, kada bismo svoja srca ostavili u tami.“[3] Sva vanjska pomoć koju primamo u pravilu nas vodi tomu da prihvatimo same sebe onakvima kakvima nas je Bog stvorio. Tako uviđamo koje je ono konkretno dobro za koje smo sposobni danas i sada, ne misleći da nam je za svetost potrebna neka drukčija stvarnost.

TEŠKOĆA NA koju nailazimo nastojeći biti jednostavni i predati se u Božje ruke može imati različite uzroke povezane s onim kakvi jesmo: perfekcionizam, koji nas navodi da se obeshrabrimo kada ne uspijemo ostvariti ciljeve koje smo si postavili te da se ukočimo zbog straha od pogrešaka; sentimentalnost, koja se ravna ponajprije prvim površnim osjećajima što ih nešto u nama pobudi; voluntarizam, koji izbjegava promišljanje i nalazi zadovoljstvo u pukom izvršavanju. Osim toga, ritam našega rada ne olakšava uvijek stvari: time što svakoga dana možemo učiniti više toga, povećava se broj odluka koje moramo donijeti; prioriteti nam se ne predstavljaju uvijek jasno; društvena natjecateljnost može unijeti ambicije koje teže zamrsiti našu dušu. Željeli bismo živjeti jednostavnim životom, ali se čini da je stvarnost previše zamršena da bi nam to dopustila.

U tom kontekstu sveti Josemaría poziva nas da se usredotočimo na sadašnjost, koja je prikladno vrijeme za traženje svetosti. Naposljetku, sada je jedino vrijeme u kojem možemo primiti Božju milost: „Vrši svoju dužnost ‘sada’, ne osvrćući se na ‘jučer’, koje je već prošlo, ni brinući se za ‘sutra’, koje za tebe možda nikada neće doći.“[4] Doista, prošlost ili budućnost mogu naposljetku postati teret koji nas sprječava da jasno razlučimo Božju volju. Sâm nam Gospodin kaže: »Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.« (Mt 6, 34).

Usredotočenost na određenu zadaću, bez pretjerane zabrinutosti za to što će drugi pomisliti ili kakav će učinak ona imati na naš život, pomoći će nam da usmjerimo svoju volju i da na najbolji način iskoristimo vlastite darove. Svakako, trebamo i promišljati o događajima koje smo proživjeli te planirati budućnost, no to nas ne smije sprječavati da se, uz Božju pomoć, usredotočimo na to da ljubimo ovdje i sada, jer ljubav možemo davati i primati jedino u ovome konkretnom trenutku. Gospa, koja se s velikom jednostavnošću predala Božjim naumima, može nam pomoći da svaki trenutak živimo kao najbolji trenutak za ljubav prema Bogu i drugima.

[1] Franjo, homilija, 16. ožujka 2020.

[2] Sveti Josemaría, Put, br. 91.

[3] Usp. Bilježnica 3, str. 149.

[4] Sveti Josemaría, Put, br. 253.