- Pomno slijediti Isusa

- Držati pogled uprt u Krista

- Prepoznati svoju potrebu za Bogom

MATEJ vrlo sažeto opisuje vlastitu reakciju na Učiteljev poziv: »on usta i pođe za njim« (Mt 9, 9). Od toga časa njegov će se život potpuno razlikovati od onoga koji je vodio prije. Dok je sjedio u svojoj carinarnici i ubirao poreze, glavna mu je životna svrha možda bila uživati u bogatstvu koje je stjecao. No sada uz Isusa njegovi će prioriteti biti posve drukčiji. Istina je da ga do tada većina njegovih sunarodnjaka nije gledala blagonaklono, no novac i ugled rimskih vlasti nadoknađivali su to odbacivanje. Sada, suočen s Isusovim pogledom i riječima, Matej odlučuje napustiti te sigurnosti i upustiti se u pustolovinu slijeđenja Mesije.

»On usta.« Gesta ustajanja pokazuje da netko prepoznaje važnu osobu; znači prekinuti ono što se radilo i posvetiti toj osobi punu pozornost. Kad osoba ustane, to pokazuje da je budna, spremna poći kamo god je potrebno. Matej pokazuje da je voljan učiniti sve za Isusa jer se, zahvaljujući Bogu i vlastitom obraćenju, njegov sustav vrijednosti potpuno promijenio. Najvažnije više nije bogatiti se ni živjeti udoban život, nego posvetiti svu svoju snagu Kristovu poslanju.

Sveti je Matej zacijelo bio svjestan rizika koje je njegova odluka uključivala. No ostavio je za sobom i svaki proračunati stav. Život svakoga učenika uključuje otvaranje božanskoj pustolovini, često ispunjenoj iznenađenjima i neizvjesnostima. Slijediti Isusa znači pozorno hoditi Njegovim stopama, ne znajući uvijek točno kamo će nas voditi, ali svjesni da je sreća koju On može dati veća od svega što možemo zamisliti. »Moramo se pouzdati u Njega i poći Mu u susret, svladavajući strah od pomisli da ćemo, ako to učinimo, propustiti mnoge dobre stvari u životu. Njegova je sposobnost da nas iznenadi mnogo veća od bilo kojega našeg očekivanja.«[1]

ODGOVOR koji sveti Matej daje Isusu nije usredotočen na sebe. Ne razmišlja o tome je li spreman ili nije, niti hoće li poslije moći donijeti bolju odluku. Možda je, na neki tajanstven način, čekao poziv poput onoga koji mu je Učitelj uputio. A da bi ga otkrio u svem njegovu bogatstvu, morao je pozorno gledati i slušati Njega, a ne vlastite proračune. Uvijek se može pojaviti napast da prestanemo slijediti Isusa i da pomno izračunamo troškove i koristi, osobito kad to postane zahtjevnije i kad se čini da nije vrijedno truda.

To se dogodilo Petru kad je hodao po vodi. Sve dok je držao pogled uprt u Isusa, mogao je stajati i kretati se naprijed. No čim je postao svjestan vlastite slabosti i snage vjetra, strah i nesigurnost zavladali su njegovim srcem te je bio na rubu da potone. Na Petrov vapaj – »Gospodine, spasi me!« (Mt 14, 30) – »Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ‚Malovjerni, zašto si posumnjao?‘« (Mt 14, 31).

Slijediti zvanje poput je hodanja po vodi; zahtijeva nadilaženje vlastitih sposobnosti, uz pouzdanje da je naš Gospodin onaj koji čini djela i koji vodi računa. Na tome je putu, dakako, neophodno i duhovno vodstvo nekoga tko nam može savjetovati i pomoći nam u razlučivanju našega zvanja. »Služi svojemu Bogu nepokolebljivo«, ustrajao je sveti Josemaría. »Budi mu vjeran i ne brini se ni za što drugo. Jer doista je istina: ‚ako vam je na srcu kraljevstvo Božje i njegova pravednost, dat će vam i sve ostalo – materijalne potrebe, potrebna sredstva – nadodano.‘«[2]

DA BI proslavio svoj odgovor na Isusov poziv, sveti Matej odlučuje prirediti večeru u svojoj kući. Nazočni su neki carinici poput njega, kao i drugi koje su, u očima naroda, također smatrali javnim grešnicima. Stoga farizeji, vidjevši našega Gospodina kako jede s Matejevim prijateljima, upitaše učenike: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« (Mt 9, 11). No čuvši te riječi, Krist odgovori: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: ‚Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.‘ Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike« (Mt 9, 12-13).

»Prvo što trebamo učiniti jest priznati da nitko od nas, nitko od nazočnih ovdje, ne može reći: ja nisam grešnik. Farizeji su to govorili, a Isus ih je oštro ukorio.«[3] Prihvaćanje sebe onakvima kakvi jesmo, s našim krjepostima i manama, dovodi nas blizu našemu Gospodinu. On nam ne dolazi zato što smo dobro učinili stvari, nego zato što smo grešnici kojima je potrebno Njegovo milosrđe. Prvi korak u približavanju našemu Gospodinu jest prepoznati svoju potrebu za Njim. Tada ćemo se suočiti sa svojim osobnim bijedama blizu Krista, znajući da nas iskustvo grijeha neće natjerati da posumnjamo u svoje poslanje. »Snaga se Božja očituje u našoj slabosti«, govorio je sveti Josemaría, »i potiče nas na borbu, na borbu protiv naših mana, premda znamo da nikada nećemo postići potpunu pobjedu tijekom svojega zemaljskog hodočašća. Kršćanski je život neprestano započinjanje iznova svakoga dana, koje se obnavlja iznova i iznova.«[4]

Marija, Majka Milosrđa, pomoći će nam prepoznati svoje grijehe svojim majčinskim pogledom koji ne osuđuje. A naša će Gospa isposlovati od svojega Sina milost koja nam je potrebna da se borimo s nadom, znajući da nam se Isus objavljuje »u našem nastojanju da budemo bolji, da imamo ljubav koja teži za čistoćom«.[5]

[1] Mons. Fernando Ocáriz, „Pustiti da nas iznenadi dobar Otac”, La Estrella, 25. siječnja 2019.

[2] Sveti Josemaría, Put, br. 472.

[3] Franjo, homilija, 7. srpnja 2017.

[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 114.

[5] Isto.