- Vapaj gubavca

- Isus dotiče naše rane

- Samoća gubavca

VELIKO MNOŠTVO slijedilo je Isusa. Dok su silazili s gore, jedan gubavac pristupi Isusu i, klanjajući se pred Njim, reče: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.« (Mt 8, 2). Možemo zamisliti kakvo je sigurno bilo stanje toga čovjeka. Njegova ga je bolest ne samo tjelesno mučila, nego ga je i otuđila od njegovih najmilijih i od dodira s drugim ljudima. Svjestan je opasnosti kojoj se izlaže prilazeći tako blizu Isusu, okružen mnoštvom: u svakome bi ga trenutku mogli kamenovati. No svoju je nadu položio u Učitelja za kojega ljudi govore da čini razne vrste ozdravljenja.

Pred tako dramatičnom situacijom uobičajeno bi bilo da gubavac u očaju pristupi Isusu i zatraži brzo čudo kako bi opravdao opasnost izlaganja pred Njim. Zato je stav s kojim se obraća našemu Gospodinu toliko iznenađujući: »Ako hoćeš, možeš me očistiti.« Njegov nam vapaj »pokazuje da, kada se predstavimo pred Isusom, nema potrebe za dugim govorima. Nekoliko je riječi dovoljno, sve dok ih prati potpuno pouzdanje u Njegovu svemoć i dobrotu.«[1] Gubavac ne ustraje na svojoj molbi, nego se predaje u ruke Božje: kakva god bila Njegova volja, on će je prihvatiti. Možemo zamoliti našega Gospodina da nam pomogne da Mu svoje brige iznosimo s istom dobrom voljom kao taj čovjek, uzdajući se da Bog bolje od ikoga zna što nam je uistinu potrebno.

ISUS ne zazire od dodira s tim čovjekom. Ne nastoji ga izliječiti iz daljine, nego mu se približava i, dotičući ga, govori: »Hoću, očisti se!« (Mt 8, 3). »Ta gesta i te Kristove riječi sadrže čitavu povijest spasenja – pokazuju volju Božju da nas izliječi i očisti od zla koje nas unakažuje i upropaštava naše odnose.«[2] Kada Isusova ruka dotakne gubavca, ruši se svaka pregrada između Boga i ljudi. »On se postavlja u izravan dodir sa zaraznošću naše bolesti; i upravo na taj način naša bolest postaje mjesto dodira«[3] – rana koja dopušta našemu Gospodinu da uđe u naše srce i ozdravi nas.

Često se možemo osjećati poput gubavca: možemo se osjećati uprljanima svojim pogreškama, nesposobnima da napredujemo vlastitim snagama. Tada je trenutak da se približimo našemu Gospodinu s vjerom i iskrenošću toga čovjeka. U sakramentu pomirenja Isus ponovno dotiče našu ranu i tako uspostavlja zajedništvo koje nas sjedinjuje s Njim. Svaki grijeh koji smo možda počinili biva očišćen kada ga ponizno ispovjedimo. »Ako ikada padneš, dijete moje, požuri na ispovijed i duhovno vodstvo«, govorio je sveti Josemaría. »Pokaži svoju ranu! Kako bi bio posve izliječen i kako bi se uklonila svaka mogućnost zaraze, makar boljelo poput kirurškoga zahvata.«[4]

GUBAVAC je bio izliječen od svoje bolesti čim je Isus pružio svoju ruku. No naš ga je Gospodin zamolio da učini još jednu, posljednju stvar: »Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« (Mt 8, 4). Židovske su vlasti još trebale potvrditi da se ozdravljenje dogodilo kako bi društvo čovjeka moglo ponovno prihvatiti. Isus mu nije samo vratio tjelesno zdravlje, nego i nešto drugo što je bilo vrlo važno: pripadnost zajednici. Tijekom svih onih godina gubavac nije iskusio samo bol i tjeskobu svoje bolesti; vjerojatno je još više patio od samoće i napuštenosti od vlastite obitelji i prijatelja. A sada naš Gospodin stavlja kraj toj rani u njegovu srcu.

U svojem svakodnevnom životu i mi možemo susresti ljude koji su, poput onoga gubavca, isključeni ili se osjećaju isključenima, ponekad iz suptilnih pobuda koje na kraju zarobljavaju osobu i guše njezin životni prostor. Ponekad je to isključenje uzrokovano siromaštvom, starošću, nedostatkom posla ili bolešću. U tim situacijama ono što ljudi traže često je pogled suosjećanja – netko tko nudi ne samo materijalnu pomoć, nego prije svega naklonost, brigu i vrijeme. Traže nekoga tko se, poput Krista, približi da dotakne njihove rane i podsjeti ih da su dio zajednice, gdje nalaze ljude kojima je stalo do njihove dobrobiti i od kojih se osjećaju ljubljenima. »Da sam gubavac«, govorio je sveti Josemaría, »majka bi me moja zagrlila. Cjelivala bi moje rane bez straha i oklijevanja.«[5] Možemo zamoliti našu Gospu da nam pomogne da sa suosjećanjem gledamo na »gubavce« koje susrećemo u vlastitim životima i da budemo spremni zagrliti ih.

[1] Franjo, audijencija, 22. lipnja 2016.

[2] Benedikt XVI., Angelus, 12. veljače 2012.

[3] Franjo, Angelus, 15. veljače 2015.

[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 192.

[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 190.