- Sve pridonosi dobru

- Kralj drukčiji od zemaljskih kraljeva

- Ispunjenje srca

UBRZO nakon Ahabove smrti dramatično su se očitovale posljedice zlih djela njega i njegove žene. Njegovi su neprijatelji skovali urotu da ubiju njegova sina i sve preživjele iz njegove kuće. Nasilje je bilo tako žestoko da se prelilo preko njihovih granica i proširilo na kraljevstvo Judino: ubili su kralja Ahazju i svu njegovu braću. Tada Atalija, mati Ahazjina, vidjevši da joj je sin mrtav, spremi se da istrijebi sav kraljevski rod (2 Kr 11,1) kako bi sama vladala u zemlji.

Usred svega toga ludila ostvaruju se Božji naumi, uz suradnju nekolicine pobožnih ljudi. Jednoga od Ahazjinih sinova, novorođenče, spasila je jedna od njegovih teta, koja je za njegov spas riskirala vlastiti život: Uze ga, zajedno s njegovom dojiljom, i sakri ga od Atalije te nije pogubljen (2 Kr 11,2). Dijete je s njom ostalo skriveno u Domu Gospodnjem šest godina, dok je Atalija vladala zemljom (2 Kr 11,3). Bog je obećao da će Mesija doći iz Davidove dinastije, i tako je ona bila sačuvana.

Katkad, suočeni s nepovoljnim okolnostima i posljedicama grijeha u svijetu, dolazimo u napast straha i obeshrabrenja. „Prirodno je da se osjećamo nemoćnima promijeniti tijek povijesti. Ali oslonimo se na snagu molitve.”[1] Prisnost s Bogom pomaže nam da zapamtimo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (Rim 8,28). Istina je da „to dobro ne možemo uvijek odmah vidjeti. Katkad ga ne možemo ni razumjeti. Činjenica da se trudimo ostati blizu Boga ne štiti nas od umora, zbunjenosti i patnje koje život donosi. Pa ipak, ta nas blizina može dovesti do toga da sve proživljavamo na drukčiji način.”[2] Bog uvijek pronalazi put. On uvijek pobjeđuje, a ta nam sigurnost pomaže da svoje poteškoće predamo u njegove ruke.

NAKON šest godina sazvaše prvake naroda. Kad su se svi okupili, pokazaše im kraljeva sina. Svećenik im dade koplja i štitove koji su pripadali kralju Davidu i bili pohranjeni u hramu. Narod, noseći oružje, okruži kralja, a svećenik ga pomaza i proglasi kraljem (2 Kr 11,12). Pismo nam kaže da je toga dana sav puk bio veseo, a grad miran (2 Kr 11,13).

Veselje naroda nalik je radosti onih koji su bili svjedoci Isusova ulaska u Jeruzalem, ali naš Gospodin nije uvijek bio okružen takvim sjajem. On je Kralj i Gospodar svemira, ali nam se gotovo uvijek objavljuje u slabosti, trebajući našu pomoć da bi kraljevao. „Svi vi u svojim dušama osjećate veliku radost”, propovijedao je sveti Josemaría, „dok promatrate svetu čovječnost našega Gospodina. On je kralj sa srcem od mesa, poput vašega; on je tvorac svemira i svakoga stvorenja, ali ne gospodari nad nama. Moli nas da mu damo malo ljubavi, dok nam šutke pokazuje svoje rane.”[3]

Kao ni izabranom narodu, Krist ni nama ne jamči ljudski uspjeh. Naprotiv, jamči nam duboki mir i radost, koje samo on može dati. Njegova moć nije poput moći vladara ovoga svijeta. „To nije moć kraljeva ili velikana ovoga svijeta; to je božanska moć koja daje vječni život, oslobađa od zla, pobjeđuje vlast smrti. To je moć Ljubavi koja iz zla može izvući dobro, koja može omekšati otvrdnulo srce, donijeti mir usred najžešćega sukoba i zapaliti nadu u najgušćoj tami.”[4] Božje je kraljevanje diskretno. Traži malo prostora u našim dušama da bi kraljevao svojim mirom.

POSTOJI samo jedna osoba u Judeji koja ne dijeli radost naroda: Atalija. Čuvši viku i pljesak naroda, ugledavši kralja i sav narod u svečanom ruhu i čuvši glasne hvalospjeve, razdrije svoje haljine i povika: „Izdaja! Izdaja!” (2 Kr 11,13-14). Mislila je da je istrijebila sav kraljevski rod, ali nije bilo tako. Nitko je više nije slijedio. Mnogo se trudila da vlada, ali šest godina nakon dolaska na prijestolje, na olakšanje naroda, nestala je.

Katkad, poput Atalije, izgubimo želju da Isus kraljuje u našim srcima te tu prazninu pokušavamo ispuniti stvarima koje nas ne mogu zadovoljiti. Isus nas upozorava na ludost trošenja života na takav način: Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (Mt 6,20-21).

Atalijino je srce ispunjeno tamom. Nasuprot tomu, bezgrešno srce Marijino ispunjeno je svjetlom. Možemo je zamoliti da nam pomogne „promijeniti svoj stav prema drugima i prema svemu stvorenom, odvraćajući se od napasti da »proždremo« sve kako bismo zadovoljili svoju proždrljivost te budući spremni trpjeti iz ljubavi, koja može ispuniti prazninu naših srdaca (...). I tako ponovno otkriti radost Božjega nauma za stvorenje i za svakoga od nas, a to je ljubiti njega, svoju braću i sestre i čitav svijet, te u toj ljubavi naći svoju pravu sreću.”[5]

[1] Mons. Fernando Ocáriz, Poruka, 26. veljače 2022.

[2] Mons. Fernando Ocáriz, Poruka, 12. kolovoza 2020.

[3] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 179.

[4] Papa Benedikt XVI., Angelus, 22. studenoga 2009.

[5] Papa Franjo, Poruka za korizmu 2019., 4. listopada 2018.