• Isusovo odgađanje pred Lazarovom smrću.
• Gospodin odvodi Martu od groba.
• Lazarovo uskrsnuće: prihvaćanje života koji Krist nudi.

ISUS zna da se njegov čas približava. To je već u nekoliko navrata navijestio svojim učenicima (usp. Iv 8, 21; 13, 33–38). Unatoč tim upozorenjima, svjestan je da će im taj trenutak biti teško shvatiti. Stoga, kako bi ojačao vjeru apostolâ, odlučuje pričekati kada primi vijest o bolesti svoga prijatelja Lazara. Taj postupak obrazlaže razlogom koji nije odmah očit: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji” (Iv 11, 4).

Gospodin nije ravnodušan prema Lazarevoj patnji, kao ni prema patnji njegovih sestara. Naprotiv, vidimo ga kako plače na grobu svoga prijatelja nakon što su mu Marta i Marija otvorile svoja srca te podijelile s njim svoju tugu i bol. „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro” (Iv 11, 21), izravno je rekla Marta. Možemo pretpostaviti da Krist nije odmah krenuo nakon što je primio poziv jer je patnji tih ljudi želio dati neočekivanu dimenziju. Marta je znala da se Lazar može vratiti u život „o uskrsnuću, u posljednji dan” (Iv 11, 24), ali nije očekivala da će ponovno uživati ​​u društvu svoga brata upravo tada i ondje.

„Isus je mogao spriječiti smrt svoga prijatelja Lazara, ali je odlučio učiniti našu bol zbog gubitka voljenih svojom te je, iznad svega, želio pokazati Božju vlast nad smrću. U tom evanđeoskom odlomku vidimo kako ljudska vjera i Božja svemoć – Božja ljubav – traže jedna drugu i naposljetku se susreću”[1]. Čekanjem Isus odgovara na najdublju bol svojih prijatelja. Ne samo da će vratiti Lazara u život, već će im i pokazati da on uvijek ima posljednju riječ. Tko polaže nadu u Boga, nema se čega bojati, jer on je „uskrsnuće i život” (Iv 11, 25). „Ništa nas ne treba uznemiravati”, rekao je sveti Josemaría, „ako odlučimo usidriti svoja srca u čežnji za našom pravom domovinom: Gospodin će nas voditi svojom milošću i povoljnim vjetrom potiskivati ​​lađu prema onim svijetlim obalama”[2].

Možemo zamisliti tugu koja je ispunila dom u Betaniji kad je Lazar umro. Ta kuća, koja je svjedočila tolikim trenucima radosti, sada je bila obilježena tugom. Marta i Marija međusobno su se podupirale u podnošenju te patnje – tereta koji je bio još teži zbog Isusove odsutnosti, ne samo zato što je On mogao izliječiti Lazara, već i zato što bi im sama Njegova prisutnost pružila utjehu. Zato je Marta, „čim je čula da Isus dolazi, pošla mu u susret” (Iv 11, 20). Zbog tuge se nije povukla u sebe niti se neprestano zadržavala na onome što nije razumjela i što ju je ispunjavalo gorčinom. Jednostavno je otišla reći Kristu razlog svoje boli: „Da si ti bio ovdje...” (Iv 11, 21). Bio je to vapaj sličan onome psalmista: „Iz dubine vapijem tebi, Gospodine! Gospodine, usliši glas moj! Neka paze uši tvoje na glas molitve moje” (Ps 130, 1–2).

U određenom smislu, prvo čudo koje Isus čini jest to da izvodi Martu iz groba. Ne predbacuje joj ni jednu jedinu suzu prolivenu zbog bratove smrti. U tom trenutku boli izgovara riječi kojima želi učvrstiti temelj njezine nade: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li to?” (Iv 11, 25–26). S obzirom na okolnosti, moglo bi se reći da to pitanje ne djeluje najprikladnije. Marta nije u najboljem emocionalnom stanju da potvrdi ono što Isus predlaže. Ipak, ona odgovara: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet” (Iv 11, 27). Usred plača, Marta čvrsto prianja uz svoju vjeru. Bez obzira na to hoće li njezin brat živjeti ili ne, ona već vjeruje da onaj tko je s Kristom neće umrijeti. Tuga zbog Lazarove smrti i zbunjenost zbog toga što njezin prijatelj nije ništa poduzeo nisu je spriječile da prepozna kako je Isus Mesija – Onaj koji njezinu životu daje smisao. Sveti Josemaría, koji je često proživljavao tugu sličnu Martinoj, napisao je: „U svojoj bijedi požalio sam se prijatelju kako se činilo da Isus samo prolazi... i ostavlja me sama. Odmah sam reagirao s tugom, ali pun pouzdanja: 'Nije tako, Ljubavi moja; ja sam taj koji se, bez sumnje, okrenuo od Tebe – nikad više!'”[3].

Kad je Isus stigao do groba, zatražio je od prisutnih da uklone kamen. Marta je, međutim, pokazala oklijevanje: "Već zaudara, jer je ondje četiri dana" (Iv 11,39). Gospodin joj je, podsjećajući je na razgovor koji su upravo vodili, odgovorio: "Nisam li ti rekao: ako uzvjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju?" (Iv 11,40). Tada su uklonili kamen, a Isus je, nakon što se obratio Ocu, "povikao jakim glasom: 'Lazare, izlazi!' I mrtvac je izašao; ruke i noge bile su mu povezane povojima, a lice omotano ubrusom" (Iv 11,43-44).

Krist se ne miri s grobovima koje ponekad sami sebi gradimo – grobovima koji su, u našem slučaju, sazdani od pogrešaka ili pomućena rasuđivanja. Baš kao što je to učinio s Lazarom, poziva nas da iziđemo iz groba i prigrlimo život koji nam nudi. "Uporno nas poziva da iziđemo iz tame tamnice u kojoj smo zatvoreni, zadovoljni lažnim, sebičnim i osrednjim životom"[4]. Ipak, oslanja se na našu slobodu da prihvatimo ili odbijemo taj poziv; ne prisiljava nas da ustanemo. Pruža nam ruku i čeka da je prihvatimo. "Lazar je uskrsnuo jer je čuo Božji glas i odmah je želio izaći iz tog stanja. Da se nije htio pomaknuti, ponovno bi umro. Iskrena odluka: uvijek imati vjeru u Boga; uvijek imati nadu u Boga; uvijek ljubiti Boga... koji nas nikada ne napušta"[5].

Evanđelist zaključuje ovaj prizor napomenom da su mnogi Židovi, "vidjevši što je Isus učinio, povjerovali u njega" (Iv 11,45). Sada apostoli i sestre razumiju zašto Gospodin nije došao ranije. Ne samo da su učvrstili vlastitu vjeru i nadu, već su i mnogi drugi počeli vjerovati u njega. Od tog trenutka nadalje, brat i sestre iz Betanije svjedočit će o životu koji Isus nudi onima koji vjeruju u njega. I Djevica je živjela na taj način. Iz njezine vjere možemo crpiti snagu kako bismo znali s drugima podijeliti radost dopuštanja Kristu da uđe u grob naših srdaca.

[1] Franjo, Anđeo Gospodnji, 29. ožujka 2020.
[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 221.
[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 159.
[4] Franjo, Anđeo Gospodnji, 6. travnja 2014.
[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 211.