– Sjećanje na radost susreta s Bogom
– Radnici za žetvu
– Naviještanje Evanđelja onima koji su nam najbliži
KAD su se Izraelci utaborili pred gorom Sinaj, Mojsije se poče uspinjati na goru da razgovara s Bogom. Gospodin, koji je vidio sumnje i poteškoće s kojima se Izrael suočio nakon bijega iz Egipta, ponovno potvrdi savez koji je sklopio sa svojim narodom: „Budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode — ta moj je sav svijet! — vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.” I kao znak svoje ljubavi prema njima, Bog ih podsjeti na ono što su nedavno doživjeli: „Vidjeli ste što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo” (Izl 19,2-6a).
Osvrnemo li se na vlastiti život, možemo se prisjetiti trenutaka u kojima smo na poseban način osjetili Božju prisutnost, okolnosti u kojima je njegova blizina bila očitija i možda nas ispunila neusporedivom radošću. Ta su sjećanja možda u opreci s nekom nedavnom ili sadašnjom situacijom. Poput izraelskoga naroda, i mi prolazimo kroz razdoblja pustinjskih nedaća, kroz iskustva koja nas zamaraju ili kroz nevolje koje nas pokušavaju lišiti nade.
Bog, koji poznaje te poteškoće, traži od nas da svoj pogled usmjerimo prema njegovu spasenjskom djelovanju, da se pouzdamo u brojna čudesa koja je već učinio za nas, u to kako nas je, poput Izraela, oslobodio ropstva. „Traži od nas da ponovno proživimo onaj trenutak, onu situaciju, ono iskustvo u kojem smo susreli Gospodina, osjetili njegovu ljubav i primili nov i blistav pogled na sebe same, na stvarnost, na otajstvo života.”[1] Poput izabranoga naroda, i mi trebamo hraniti svoju nadu sjećanjem i spomenom na Isusovo djelovanje u našim dušama. „Ako povratiš svoju prvu ljubav, s divljenjem i radošću susreta s Bogom, ići ćeš naprijed.”[2]
ISUS je došao na ovaj svijet da spasi sve ljude. Stoga ne može a da se ne sažali kad vidi ljude izmučene ili napuštene, koji nemaju kome se obratiti. Naš Gospodin čezne da dopre do svakoga čovjeka koji ga traži. A da bi to ostvario, želi se osloniti na posredovanje drugih pastira koji se, poput njega, žele brinuti za ovce raspršene diljem svijeta. Stoga se obraća svojim učenicima govoreći: „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9,37-38).
Naš Gospodin računa na svakoga od nas da utažimo žeđ duša za Bogom, da naviještamo Radosnu vijest spasenja. A to poslanje zahtijeva da na ljude gledamo sa samilošću, kao što je gledao Isus: pogledom koji nikoga ne isključuje i koji nas vodi k tome da se predamo hrabro i bez zadrške. Svakoga dana možemo pridonijeti širenju evanđeoske poruke drugima, ponajprije svojim autentičnim životom ispunjenim radošću i brižnošću, ljubavlju koja obuhvaća bližnjega u njegovim konkretnim okolnostima. „Onaj vapaj Sina Božjega, koji jadikuje da je žetva velika, a radnika malo, uvijek je aktualan. Kako li nam para srce! Kristov je vapaj bio upućen i tebi. Kako si mu dosad odgovarao? Moliš li barem svaki dan na tu nakanu?”[3]
KAD JE KRIST poslao apostole da naviještaju dolazak kraljevstva nebeskoga i da liječe bolesne, rekao im je: „Ne idite k poganima i ne ulazite ni u koji samarijski grad! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!” (Mt 10,5-6). Dakako, to nije značilo da samo Židovi mogu primiti Radosnu vijest. Isus će kasnije propovijedati u Samariji, a mnogi će pogani primiti vjeru. Ali je naš Gospodin želio da poruka spasenja najprije dopre do njegova naroda, na temelju saveza sklopljenoga s njime. Tako bi obnovljeni Izrael bio sjeme novoga naroda Božjega.
Krist i nas poziva da Evanđelje najprije naviještamo onima koji su nam najbliži: svojoj obitelji, prijateljima i suradnicima. Bog je htio da budemo posvećeni i spašeni ne „pojedinačno, bez ikakve međusobne povezanosti, nego mu se svidjelo da od ljudi učini narod koji bi ga u istini priznavao i sveto mu služio.”[4] Stoga živimo po Evanđelju kad nastojimo radost kršćanske poruke podijeliti s onima oko nas. „Nitko se ne spašava sam, kao izolirani pojedinac. Naprotiv, Bog nas privlači k sebi uzimajući u obzir složeni splet međuljudskih odnosa koji postoje u nekoj ljudskoj zajednici.”[5]
Majke zauzimaju posebno mjesto u svakoj obitelji. Ne oklijevaju učiniti sve što je potrebno za dobro svoje djece. Crkva je narod koji također ima majku: Mariju. Gospa će nam pomoći da svoje apostolsko poslanje vršimo bez računice, svjedočeći vlastitim životom radost Evanđelja.
[1] Franjo, Homilija, 8. travnja 2023.
[2] Isto.
[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 906.
[4] Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium, O Crkvi, 9.
[5] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 6