• Naša se nada temelji na činjenici da je Bog ušao u povijest.

• Gledati na našu prošlost s nadom.

• Ukorijenjenost u Isusu otvara nas prema budućnosti.

"GODIŠNJI spomen rođenja Mesije u Betlehemu obnavlja u srcima vjernika sigurnost da Bog ispunjava svoja obećanja. Stoga je došašće snažan navještaj nade"(1). A razmišljajući o nadi, mogli bismo upasti u pogrešku misleći da je ona usmjerena isključivo na budućnost; moglo bi se činiti da okretanje toj kreposti – suočeni s bilo kakvim nedaćama – znači odbacivanje prošlosti, zatvaranje očiju pred sadašnjošću i sanjarenje o boljoj budućnosti.

Ipak, nije slučajno što je to liturgijsko vrijeme nade smješteno između spomena na prvi dolazak Isusa Krista u Betlehem i iščekivanja njegova slavnog povratka na kraju vremena. Drugim riječima, došašće nas podsjeća i na prošlost i na budućnost. "Naša nada nije neutemeljena; ona počiva na događaju koji je smješten u povijest, a istodobno nadilazi povijest: na događaju koji utjelovljuje Isus iz Nazareta"(2).

U evanđelju današnje mise sveti Luka vrlo precizno bilježi povijesni trenutak u kojem je propovijedao sveti Ivan Krstitelj, Kristov preteča: "Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je Poncij Pilat upravljao Judejom, Herod bio tetrarh Galileje, njegov brat Filip tetrarh Itureje i kraja Trahonitide, a Lizanije tetrarh Abilene, za velikih svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu" (Lk 3, 1-2). Dijete, rođeno u jaslama u određenom trenutku vremena, jest Onaj koji nas spašava od zla. Bog nije ostao dalekim bićem – koje je teško upoznati, koje slabo razumije naše probleme i s kojim se ne možemo povezati. Stvoritelj je ušao u našu povijest; to je korijen naše nade.

„ZAHVALJUJEM Bogu svojemu...” — kaže sveti Pavao u drugom čitanju — „uvjeren da će Onaj koji je započeo dobro djelo u vama, dovršiti ga do dana Krista Isusa” (Fil 1,6). Može se dogoditi da ne prepoznajemo uvijek to „dobro djelo” koje je Bog započeo u našim životima — bilo zato što smo rastreseni ili zbog iskustva vlastitih slabosti. Ipak, to ne znači da Gospodin prestaje djelovati u našim dušama; naprotiv, Bog gaji posebnu ljubav prema svakom „skrušenom i poniznom srcu” (Ps 51,17) jer, kako također piše sveti Pavao, ondje gdje se „umnožio grijeh, milost je još više izobilovala” (Rim 5,20). Sveti Josemaría gledao je na iskustvo vlastitih slabosti s optimizmom: vjerovao je da što su one očitije, to dublji mogu biti temelji našega duhovnog života.(3)

Stoga se krepost nade hrani dvama stavovima koji se mogu činiti oprečnima. S jedne strane, ona crpi snagu iz zahvalnosti za sve ono čime nas je Gospodin odlučio obdariti. „Velika nam djela učini Gospodin; opet smo radosni” (Ps 126,3) — pjevamo to, puni radosti, zajedno s psalmistom. Nada ukorijenjena u velikoj ljubavi koju Bog gaji prema nama, te u djelu koje On ostvaruje u nama, može nas održati u teškim trenucima. Ipak, naša se nada također jača kada na vlastitu životnu priču gledamo pomirenim pogledom: „Ako se ne pomirimo sa svojom poviješću, nećemo moći učiniti ni sljedeći korak, jer ćemo zauvijek ostati zarobljenici svojih očekivanja i razočaranja koja iz njih proizlaze.”(4) Bog od nas nikada ne traži nemoguće; On jednostavno želi da Mu dopustimo ući u najdublje kutke naše duše — uključujući i našu prošlost. Tada će On moći voditi naše buduće korake prema susretu s Kristom koji dolazi.

DREVNA ikonografija prikazivala je nadu kao sidro. Zbog toga na mnogim brodovima najteže i najvažnije sidro nosi ime te bogoslovne kreposti. Polaganje nade u Boga krijepi nas u vremenima oluje. Ipak, slika sidra ne bi nas smjela navesti na pomisao o životu u stagnaciji, kao da rješenje naših problema leži u tome da ostanemo paralizirani. Isus Krist dolazi kako bi sve učinio novim (usp. Otk 25, 1); stoga, usidriti se u Njega znači biti spreman isploviti prema neizmjernim oceanima.

„Jeruzaleme, svuci haljinu svoje žalosti i patnje, a odjeni se vječnim sjajem slave koju ti Bog daruje” (Bar 5, 1). Nada sjedinjuje realistično prihvaćanje naše krhkosti s otvorenošću prema darovima koje nam Bog svakodnevno udjeljuje. Ne niječući vlastitu osobnost ni prošlost, nastojimo se malo-pomalo odjenuti u Gospodina Isusa Krista (usp. Rim 13, 14). Na taj način Isusov dolazak o Božiću neće biti tek izvanjski događaj; naprotiv, postići ćemo veću bliskost s Bogom koji je odlučio postati Dijete kako bi stao u naša srca.

Sveti Josemaría smatrao je nadu „blagim Božjim darom... koji ispunja naše duše radošću”(5). Usidravanje naših života u prošlost našega spasenja i u budućnost Isusova drugog dolaska prožima sadašnjost božanskom blagošću; svaki trenutak našeg života preobražava se u susret s Isusom – Onim koji je došao i Onim koji će ponovno doći. Marija, naša nada, znala je otvoriti vlastitu životnu priču Božjoj budućnosti i zato je bila tako radosna u svakom trenutku svoga zemaljskog puta.

1 Sveti Ivan Pavao II., audijencija, 17. prosinca 2003.

2 Benedikt XVI., homilija, 1. prosinca 2007.
3 Usp. sveti Josemaría, Put, br. 712: „Dubok je tvoj pad! Postavi temelje počevši od samoga dna...”
4 Franjo, Patris corde, br. 4.
5 Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 206.