• Božje milosrđe i strpljivost

• Poziv na obraćenje

• Odbacivanje grijeha

DOK započinjemo drugi tjedan došašća, Gospodin nam ponovno dolazi u susret i poziva nas da se pripravimo za dolazak njegova Sina. Liturgijski nas ciklus pomaže usmjeriti na Božju milosrdnu ljubav koja se nikada ne umara praštati nam. Tako nas već prvo čitanje podsjeća na poziv na obraćenje koji je uputio prorok Izaija: "Glas viče: 'Pripravite put Gospodinu u pustinji, poravnite u stepi cestu Bogu našemu! Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se snize; što je krivudavo, neka se izravna, a što je hrapavo, neka se izgladi'" (Iz 40, 3-4).

Potičući narod da se odvrati od grijeha, starozavjetni su proroci također navijestili da će se u budućnosti, po Davidovu potomku, uspostaviti novi i vječni Savez. Izaijino čitanje upućuje na vjesnika koji će navijestiti Gospodinov dolazak: "Na visoku se uspni goru, glasniče radosne vijesti, Sione! Podigni snažno svoj glas, glasniče radosne vijesti, Jeruzaleme! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospod Jahve dolazi u moći." (Iz 40, 9-10).

Sveti Marko započinje svoje Evanđelje citirajući upravo taj proročki poziv kako bi pripremio scenu za uvođenje svetoga Ivana Krstitelja: on je lik kojeg je Izaija navijestio, onaj koji će pripraviti put za konačni Gospodinov dolazak. Početku Isusova javnog djelovanja prethode molitva i pokora njegova rođaka, koji je propovijedao važnost "obraćenja radi oproštenja grijeha" (Mk 1, 4).

Došašće je prikladno vrijeme za prihvaćanje tog poziva na nutarnju preobrazbu; to je također vrijeme zahvaljivanja Gospodinu što nam iskazuje svoje milosrđe neprestano nam opraštajući grijehe. On "predsjeda našoj molitvi, a ti, sine moj, razgovaraš s njim kao što se razgovara s bratom, s prijateljem, s ocem: pun pouzdanja. Reci mu: 'Gospodine, Ti koji si sva Veličina, sva Dobrota, sve Milosrđe, znam da me čuješ!'" „Zato se zaljubljujem u Tebe – s hrapavošću svojih puteva, sa svojim siromašnim rukama izmučenima prašinom ceste”[1].

NAKON što predstavlja Krstitelja, sveti Marko ukratko ocrtava njegovo propovijedanje, djela i učinke njegova poslanja: „Iz cijele judejske zemlje i svi stanovnici Jeruzalema odlazili su k njemu... Ivan je nosio odjeću od devine dlake i kožnati pojas oko bokova, a hranio se skakavcima i divljim medom” (Mk 1, 5-6).

Strog život svetoga Ivana prva je stvar koja privlači pozornost na njegovu poruku. On propovijeda svojim djelima, kao dostojan predstavnik svećeničke obitelji, potpuno posvećen poslanju koje mu je Gospodin povjerio. Njegovo držanje, način života i odijevanje otkrivaju u njemu novoga Iliju – onoga za kojega je prorečeno da će prethoditi Božjem Pomazaniku. Štoviše, povlači se u pustinju i vodi pokornički život, onakav kakav će kasnije i sam Isus pohvaliti: „Što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Znajte, oni koji nose meku odjeću nalaze se u kraljevskim dvorima. Što ste onda izišli vidjeti? Proroka? Da, kažem vam, i više od proroka” (Mt 11, 8-9).

Način života Ivana Krstitelja – način na koji se pripremao za Isusov dolazak – ono je što Crkva stavlja pred nas za razmatranje dok putujemo prema proslavi Božića. „Ivanov poziv stoga nadilazi puku umjerenost u načinu života i seže dublje: poziva na nutarnju promjenu, počevši od prepoznavanja i priznavanja vlastitoga grijeha. Dok se pripremamo za Božić, važno je da pogledamo u svoju nutrinu i iskreno preispitamo svoje živote”[2].

I mi smo pozvani nutarnje se pripraviti za Kristovo rođenje djelima obraćenja i pokore. Sveti Josemaría ovako je propovijedao na početku liturgijske godine: „Gospodin želi da budemo predani, vjerni, osjetljivi i puni ljubavi. Želi da budemo sveti – istinski njegovi.” (...) Pozvani ste na život vjere, nade i ljubavi. Ne možete sniziti svoja mjerila i ostati u osrednjoj izoliranosti. Molite za to Gospu, zajedno sa mnom, zamišljajući kako je ona provodila one mjesece iščekujući Sina koji se trebao roditi. A Gospa, sveta Marija, učinit će vas alter Christus, ipse Christus – drugim Kristom, samim Kristom!"[3].

LIK pokornika, svetog Ivana Krstitelja, pripremao je one koji su k njemu dolazili. Pozivao je sve da čeznu za milošću koju će donijeti Mesija i da je ištu: „Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan ni prignuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja sam vas krstio vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim” (Mk 1, 7-8). Iako obredi krštenja svetog Ivana još nisu bili sakrament kojim nas Isus pridružuje otajstvu svoje smrti i uskrsnuća, ipak su služili očitovanju želje za promjenom, odbojnosti prema grijehu i obraćenja k Bogu.

Jedna od dimenzija došašća – uz pripravu za Božić – jest razmatranje o sudu, o konačnom Isusovom dolasku na svršetku vremena. Promatranje naših života u svjetlu tog trenutka, koji će nedvojbeno doći, često nam pomaže promijeniti perspektivu iz koje gledamo na događaje naše svakodnevice. Potiče nas da najbolje iskoristimo primljene talente, nuka nas na bolje korištenje vremena i potiče da dajemo veću slavu Bogu. Štoviše, obraćenje uključuje žalost zbog uvrede nanesene Bogu i odluku da se odbaci grijeh kao jedino pravo zlo: „Želio bih, Gospodine, istinski čeznuti – jednom zauvijek – za silnom odbojnošću prema svemu što nosi i najmanju sjenu grijeha, bilo lakoga ili kakvog drugog. Želio bih iskusiti onu vrstu skrušenosti kakvu su osjećali oni koji su najbolje znali kako Ti ugoditi”[4].

Pokornička praksa svetoga Ivana Krstitelja nije se ograničavala samo na obred krštenja; štoviše, kao način vanjskog očitovanja unutarnje promjene, hodočasnici su također „ispovijedali svoje grijehe” (Mk 1, 5). Iako to još nije bio sakrament pomirenja, ta su priznanja olakšavala Božje djelovanje u svakoj duši i početak novoga života. Nakon dolaska Isusa Krista, ne samo da možemo izvana izraziti svoje slabosti – poput onih koji su razgovarali s Ivanom – nego u sakramentu milosrđa primamo i oproštenje od samoga Boga: „Slaviti sakrament pomirenja znači biti obavijen toplim zagrljajem: to je zagrljaj Očeva beskrajnog milosrđa (...). Svaki put kad idemo na ispovijed, Bog nas grli; Bog slavi”[5].

Okrenimo se Presvetoj Djevici, uzoru priprave za dolazak Djeteta Isusa. Ona će nam pomoći da molimo – služeći se zbornom molitvom svete mise – kako bismo tijekom došašća pročistili svoja srca i raspoloženja: „Svemogući i milosrdni Bože, dok hrabro krećemo u susret tvome Sinu, ne dopusti da nas pri tome ometaju brige ovoga svijeta; vodi nas k njemu božanskom mudrošću kako bismo mogli potpuno sudjelovati u sjaju njegove slave”[6].

[1] Sveti Josemaría, Razgovor s Gospodinom, Rialp, Madrid, 2017., str. 123.
[2] Benedikt XVI., Angelus, 4. prosinca 2011.
[3] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 11.
[4] Sveti Josemaría, Intimne bilješke, br. 23, travanj 1930.
[5] Franjo, Audijencija, 19. veljače 2014.
[6] Zborna molitva, druga nedjelja došašća.