• Pustinja i planina mjesta su tišine.
• Bog nas u molitvi preobražava u božanska bića.
• Božje nam se otajstvo postupno otkriva.

LITURGIJA prošle nedjelje prikazala je Isusa i đavla licem u lice u pustinji. Međutim, ove druge korizmene nedjelje prelazimo na goru Tabor kako bismo svjedočili slavnom događaju Gospodinova preobraženja. Ako u pustinji „vidimo Isusa kao pravog čovjeka koji s nama dijeli čak i kušnju”, na Taboru „ga promatramo kao Sina Božjega koji pobožanstvenjuje našu ljudskost”[1]. Ipak, unatoč toj suprotnosti, oba događaja naviještaju vazmeno otajstvo: „Isusova borba s kušačem nagovještava veliku konačnu bitku Muke, dok svjetlost njegova preobraženog tijela naviješta slavu Uskrsnuća”[2].

Pustinji i gori zajedničko je to što su osamljena mjesta kojima vlada tišina. Isus se na njih povlači, vođen Duhom Svetim, kako bi molio Oca. Sveto pismo nam pokazuje da se Bog na tim mjestima, oslobođenima od buke, objavljuje na poseban način. Stoga su svima nama potrebni trenuci i mjesta tišine gdje – isključujući buku koja nas okružuje – možemo njegovati unutarnju sabranost koja nam omogućuje čuti Božji šapat. „Tišina može otvoriti unutarnji prostor u najdubljem dijelu nas samih, dopuštajući Bogu da ondje prebiva, dopuštajući njegovoj Riječi da ostane u nama te dopuštajući ljubavi prema njemu da pusti korijenje u našim mislima i srcima i prožme naše živote”[3].

Prirodno je osjećati određeni strah od tišine jer ona od nas traži da pogledamo u svoju nutrinu i otkrijemo istinu o vlastitom postojanju. Također je prirodno u početku se boriti kako bismo utišali buku u tim trenucima. Ipak, kada tražimo tišinu usred svakodnevne užurbanosti – usred često grozničavih kretanja i obveza – otvaramo put Božjoj prisutnosti. Gospodin često iščekuje našu tišinu kako bi nam se objavio.

DOK se Petar, Jakov i Ivan uspinju na goru Tabor, neočekivano bivaju uvedeni u Isusovu molitvu. Često su u prošlosti promatrali lice Učitelja; gledali su ga dok je molio, naviještao dolazak Kraljevstva ili liječio bolesne. Možda su na Kristovu licu vidjeli odraz osjećaja koji su ispunjavali njegovo srce. Ipak, na vrhu Tabora to ljubljeno lice promatraju na nov način.

Isus otkriva svoju slavu trojici prijatelja: „Preobrazio se pred njima: lice mu je zasjalo kao sunce, a haljine mu postale bijele kao svjetlost” (Mt 17, 2). Dojam koji je na njih ostavilo promatranje Gospodinova slavnog tijela bio je toliko snažan da je Petar, u svom zanosu, uzviknuo ne znajući što govori: „Dobro nam je ovdje biti; ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu” (Mt 17, 4). Učenici su osjećali kako bivaju pobožanstvenjeni. „Molitva je uzdizanje uma i srca k Bogu” [4] – kako primjećuje sveti Ivan Damaščanski, a tu definiciju prihvaća i Katekizam Crkve; ona je prostor tišine pred Bogom, mjesto kamo odlazimo kako bismo se njime ispunili i utažili svoju žeđ.

Učenike je očaralo ono što su vidjeli na Taboru. „Molitva će nam podariti dobro, ponizno i ​​sveto pobožanstvenjenje”, napisao je sveti Josemaría, „omogućujući nam djelovanje u svakom okruženju... Kroz to neprestano, ustrajno traženje božanskoga, Gospodin će nas obasuti bogatstvom svojih darova – istinskim pobožanstvenjenjem” [5]. Istodobno, molitva odvojena od života nije zdrava. Molitva koja nas otuđuje od konkretnih životnih stvarnosti pretvara se u puki spiritualizam ili, još gore, u ritualizam. Sjetimo se da Isus, nakon što je učenicima na gori Tabor otkrio svoju slavu, nije želio produljiti taj trenutak zanosa; umjesto toga, sišao je s njima s gore i nastavio običnim putem svakodnevnog života. „Jer to je iskustvo moralo ostati u njihovim srcima kao svjetlo i izvor snage za njihovu vjeru – ujedno i kao svjetlo i snaga za dane koji dolaze: dane Muke”[6].

KAO što se dogodilo prigodom Gospodinova krštenja u rijeci Jordanu, tako se i na gori Taboru „pojavilo cijelo Trojstvo: Otac u glasu, Sin u čovjeku, Duh u svijetlom oblaku”[7]. Zapanjena onim što se odvijalo pred njihovim očima, trojica Isusovih učenika primila su objavu koju će tek s vremenom potpuno shvatiti: da je jedan Bog ujedno i Trojstvo osoba. Božje nam se otajstvo postupno otkriva u molitvi – molitvi za koju se često pripravljamo duhovnim čitanjem i osobnom izgradnjom. Tako otvaramo put Duhu Svetomu da postupno pročisti našu predodžbu o Bogu i nauči nas odnositi se prema Njemu s jednostavnošću i pouzdanjem. Duh Sveti preobrazit će nas u „preobražene ljude”[8] – u osobe koje su dopustile da budu obnovljene, ispravljene i utješene.

Dok je Petar još govorio, „oblak svijetao zasjenio ih je, a glas iz oblaka reče: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!' Čuvši to, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše” (Mt 17, 5-6). „Tim doista jedinstvenim izričajem Evanđelje opisuje način Božje objave. Kad se Gospodin očituje, otkriva svoje veličanstvo; u prisutnosti Isusa – čije lice sjaji 'poput sunca', a odjeća postaje 'bijela kao svjetlost' – učenici se dive Božjem sjaju u ljudskom obličju”[9].

Apostoli zasigurno nikada nisu zaboravili taj događaj. Sjedinjeni s Isusom u molitvi, i mi otkrivamo ljepotu slušanja Njega i shvaćanja vlastitog dostojanstva djece Božje. „Molitva je živi odnos djece Božje s njihovim beskrajno dobrim Ocem, s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim... To znači trajno biti u prisutnosti presvetoga Boga i u zajedništvu s njim”[10]. Marija, koja je dopustila da je milost iznutra oblikuje, može nam pomoći pronaći trenutke tišine u kojima možemo produbiti svijest o svojem sinovstvu.

[1] Benedikt XVI., Anđeo Gospodnji, 17.2.2008.
[2] Ibid.
[3] Benedikt XVI., audijencija, 7. ožujka 2012.
[4] Sveti Ivan Damaščanski, De fide orthodoxa, 3, 24.
[5] Sveti Josemaría, Pisma 2, br. 54.
[6] Francisco, Audijencija, 9-VI-2021.
[7] Sveti Toma Akvinski, Summa theologica, III, c. 45, a. 4, oglas 2.
[8] Sveti Ivan Pavao II., Homilija, 11. ožujka 2001.
[9] Lav XIV, Anđeo Gospodnji, 1-III-2026.
[10] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2565.