- Božje milosrđe suočeno sa zlom
„ZDRAVI ne trebaju liječnika, nego bolesni. Idite i naučite što znači: ‘Milosrđe mi je drago, a ne žrtva.’ Jer nisam došao zvati pravednike, nego grešnike“ (Mt 9,12-13). Tako se Gospodin izražava u današnjem Evanđelju. Tim riječima otkriva da je najkarakterističniji Božji stav, onaj u kojem njegova ljubav na poseban način sja, milosrđe.
Imati milosrđe ne znači samo osjećati suosjećanje s drugima. To je prije svega želja iskorijeniti zlo koje leži u korijenu patnje. Bog je milosrdan u najvećoj mjeri jer je svemoguć i može pobijediti zlo iznutra. Međutim, suočeni s patnjom svijeta, često se postavlja teško pitanje: ako je Bog dobar i svemoguć, zašto dopušta zlo? To je skandal koji je kroz povijest testirao vjeru u milosrdnog i svemogućeg Boga.
Suočen s ovom lažnom dilemom, papa Benedikt XVI. je učio da „istinski religiozni stav sprječava čovjeka da se postavi kao Božji sudac, optužujući ga da dopušta bijedu bez suosjećanja za svoja stvorenja... Često nam se ne otkriva razlog zašto Bog zadržava svoju ruku umjesto da intervenira. S druge strane, ne sprječava nas da vapimo poput Isusa na križu: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' (Mt 27,46)“[1].
U Kristu, istinskom Bogu i istinskom čovjeku, svemoć i milosrđe su ujedinjeni. Bog svojom smrću na križu preuzima zlo na sebe i pobjeđuje ga svojim uskrsnućem. Poput dobrog liječnika, on liječi ne samo simptome, već i korijen svakog zla: ponos. Stoga, pravo bojno polje gdje se vodi borba između dobra i zla nije samo vanjski svijet, već ljudsko srce. Tamo se rađa toliko rana, ali upravo tamo Gospodin želi ući da nas izliječi. Srce je poput afektivne jezgre duše, koja daje smjer inteligenciji i volji, i koju treba pročistiti da bismo vidjeli Boga.
Neke Isusove riječi pismoznancima i farizejima objašnjavaju poziv carinika Mateja na apostolat. „Ugleda čovjeka gdje sjedi u carinarnici, imenom Matej, i reče mu: 'Pođi za mnom!' I ustade i pođe za njim“ (Mt 9,9). Božansko milosrđe je u izvoru ovog poziva, jer Gospodin nije došao pozvati pravednike, nego grešnike. I poziva ih ne samo da prime oproštenje, već i da surađuju s njim u naviještanju spasenja, proširujući svoje milosrđe na sve ljude.
Svaki poziv je očitovanje Božjeg milosrđa prema svakoj osobi. Nakon vjere, to je „najveća milost koju Gospodin može udijeliti stvorenju“ [2]. Bog nam je podario radost da budemo blizu njemu i da budemo poslani drugima. Daleko od toga da bude teret, božanski poziv nam daje snagu da postignemo najviši cilj koji se može zamisliti u ovom životu: svetost. Toliko je ljudi sposobno oduševiti se plemenitim ljudskim projektima. I mi možemo biti ispunjeni entuzijazmom za taj projekt, i nadnaravni i ljudski, koji nam Bog stavlja u ruke. Zašto ne težiti najvišem? Zašto si ne postaviti najambicioznije ciljeve? Kršćanin koji je otkrio poziv na svetost osjeća se kao da vikne: „Budale! Ostavite iza sebe one svjetovne stvari koje skupljaju srce... i često ga obezvređuju... ostavite to i pođite s nama u potrazi za Ljubavlju!“[3]
Bog nam je uputio svoju riječ, punu milosrđa, kao što je to učinio s Matejem. To nije samo komunikacija intelektualnog sadržaja, već komunikacija samoga Boga, prenošenje vječnog života. Gospodin je izabrao svakoga od nas da nas pozove od vječnosti, prije nego što smo uopće ušli u postojanje. Pred veličinom ovog izbora, svjedočanstva njegove ljubavi i milosrđa, ispunjeni smo zahvalnošću i poniznošću, uvjereni - kako kaže sveti Pavao - da je "lude svijeta izabrao Bog da posrami mudre; slabe svijeta izabrao Bog da posrami jake" (1 Kor 1,27-28).
Svaka osoba otkriva Božji glas u intimnosti svog srca u određenom trenutku svog života. Ali poziv ne pripada samo prošlosti, kao da je sadašnjost nastavak početnog impulsa koji postupno blijedi s navikom. Poziv ostaje uvijek prisutan. Ako pogledamo živote apostola, vidimo da ih Isus poziva u različitim okolnostima istim riječima. Poziva Šimuna i Andriju na početku njihova poslanja: „Slijedite me i učinit ću vas ribarima ljudi“ (Mk 1,17). I na isti način se obraća Mateju: „Pođi za mnom“ (Mt 9,9). Nakon Muke i Petrove trostruke ispovijesti ljubavi, koja je donijela zadovoljštinu, ponovno čuje iz Gospodinovih usana, nakon godina i tolikih iskustava, isto „Slijedi me!“ (usp. Iv 21,19). Na početku i nakon Muke, u tako različitim okolnostima, odjekuje ista riječ, isti poziv.
Djevica Marija nam može pomoći da danas s zahvalnošću i povjerenjem čujemo glas njezinog Sina. Ona, koja je poniznim srcem primila Božju riječ, uči nas da prepoznamo svoj poziv kao dar milosrđa i da svaki dan odgovorimo s obnovljenom vjernošću.
[1] Benedikt XVI., Deus caritas est, br. 37-38 (prikaz, ostalo).
[2] Sveti Josemaría, Bilješke iz meditacije, 6. siječnja 1956.
[3] Sveti Josemaría, Put, br. 790.