• Otajstvo Boga kao milosrđa
• Bogu je radost opraštati nam
• Oproštenje koje nalazimo u ispovijedi

»TKO TO od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?« (Lk 15, 4). Dok danas slušamo te riječi, ispunja nas zahvalnost Bogu jer se prisjećamo bezbrojnih trenutaka u kojima nas je došao tražiti kada smo bili izgubljeni. »Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja« (Lk 15, 7). Željeli bismo razumjeti tu radost na nebu koju Krist opisuje; ona je za nas otajstvo. Zašto obraćenje grešnika donosi Bogu radost? Nisu li Mu važnija naša dobra djela i trud da slijedimo Njegove zapovijedi?

Sveti Josemaría volio je uranjati u evanđelje, uživajući u svakom prizoru: „Krist, naš Gospodin, često je govorio o lađama i mrežama, o moru i ribama. No nije li govorio i o ovcama i stadima? I s kolikom nježnošću! Kako je bio sretan opisujući lik Dobroga Pastira!”^[1] Slične je prizore vidio na selu kao dijete: „Ako bi koja ovca, kako ondje kažu, ‘stradala’, ako bi primjerice slomila nogu, svjedočio sam kako oživljava ona tradicionalna slika: nosili su ovcu na ramenima. Vidio sam i pastire – to su tvrdi ljudi, koji se mogu činiti nesposobnima za nježnost – kako s ljubavlju u naručju nose novorođeno janje.”^[2]

Radost na nebu zbog pronalaska izgubljene ovce otkriva pravo lice Boga Oca. „Bog oprašta sve i oprašta uvijek. Kada Isus svojim učenicima opisuje Božje lice, ocrtava ga izrazima nježnoga milosrđa. Kaže da je na nebu veća radost zbog jednoga grešnika koji se obrati nego zbog mnoštva pravednika kojima obraćenje nije potrebno (usp. Lk 15, 7. 10). Ništa u evanđeljima ne daje naslutiti da Bog ne bi oprostio grijehe onomu tko je spreman i moli da bude ponovno zagrljen.”^[3] Nama je teško prepoznati koliko trebamo Božje milosrđe. Upravo naše kajanje – vraćanje, uvijek iznova, Dobromu Pastiru – izaziva radost na nebu.

»RADUJTE SE sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu« (Lk 15, 6). Božja je radost zarazna. On okuplja sve i poziva ih da dijele Njegovu sreću. Ne možemo u potpunosti zamisliti stupanj radosti koju Bog doživljava u svojoj nutrini, ali otajstvu se možemo približiti, barem želeći dublje ući u njega. Zašto je Bog tako sretan kada nam oprašta? Jedan je od razloga to što nam oproštenje iznova daruje čudo Božje ljubavi. Zapravo, riječ „oprostiti” (latinski per-donare) znači potpuno darovati, prinijeti savršen dar. „Što sam učinio, Isuse, da me toliko ljubiš?”, napisao je sveti Josemaría u svojim Osobnim bilješkama. „Vrijeđati Te i ljubiti Te: ljubiti Te – na to će se svesti moj život.”^[4]

Istodobno, kada molimo za oproštenje, izričemo nekoliko neizgovorenih poruka, među kojima su žaljenje („kamo sreće da to nikada nisam učinio”) i želja za obnovom („želim iznova raspiriti ljubav koju smo prije imali”). Dijete koje moli za oproštenje jest dijete koje ljubi svoga oca, ima povjerenja u njega i stalo mu je do njega. Boli ga što je roditelju nanijelo žalost. Molimo za oproštenje jer želimo okončati stanje prouzročeno grijehom, koji je odbacivanje Božje ljubavi prema nama. Radost koju osjećamo kada nam je oprošteno, koliko god velika bila, tek je blijedi odsjaj radosti koju Bog osjeća kada nas vraća u život.

„Psalmist Psalma 27 okružen je neprijateljima, [ali] svjedočanstvo koje daje puno je vjere, jer kaže: »Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti« (Ps 27, 10). Bog je Otac koji nikada ne napušta svoju djecu, Otac pun ljubavi koji podupire, pomaže, prima, oprašta i spašava vjernošću koja daleko nadilazi vjernost ljudi, otvarajući se dimenzijama vječnosti.”^[5]

U ISPOVIJEDI uranjamo u to otajstvo božanske radosti i sreće. »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim« (Iv 21, 17). Tim ili sličnim riječima govorimo Isusu da Ga, premda naša djela katkad mogu zamagliti tu istinu, u dubini duše ljubimo. Idemo ispovjediti svoje grijehe, bez sumnje, ali iznad svega ispovijedamo Božju dobrotu, ljubav i milosrđe. Ne zaslužujemo ništa, a ipak se usuđujemo moliti oproštenje. Premda smo se na to možda navikli, stvarnost je takva da, kada ispovijedamo svoje grijehe, prkosimo ljudskoj logici i potpuno uranjamo u Božji način razmišljanja. Odričemo se suda koji nagonski izričemo o svome životu i dopuštamo Bogu da ima posljednju riječ.

A Njegova je presuda jasna: „Proglašavam te nedužnim.” U istom tom činu vidimo Krista kako preuzima našu krivnju, naše grijehe i odgovornost koja je bila naša. On nosi naše grijehe da nas od njih oslobodi: »Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše« (Iz 53, 5). „Oproštenje nije plod naših napora, nego dar, dar Duha Svetoga koji nas ispunja izvorom milosrđa i milosti što neprestano izvire iz otvorena srca raspetoga i uskrsloga Krista.”^[6] I, kao da to nije dovoljno, govori nam da Ga opraštanje nama ispunja radošću. Gdje bismo drugdje mogli naći nešto slično?

Govoriti drugima o postojanju toga dara, kada za to dođe pravi trenutak, znak je da ga uistinu cijenimo. Možemo moliti Djevicu Mariju da nam pomogne postati apostoli ispovijedi, privodeći svoje prijatelje bliže zagrljaju božanskoga oproštenja.

^[1] Sveti Josemaría, bilješke s obiteljskog susreta, 13. ožujka 1955.

^[2] Sveti Josemaría, Pismo 27, br. 22.

^[3] Franjo, audijencija, 24. travnja 2019.

^[4] Sveti Josemaría, Osobne bilješke, 5, 358-359, 29. listopada 1931.

^[5] Benedikt XVI., audijencija, 30. siječnja 2013.

^[6] Franjo, audijencija, 19. veljače 2014.