• Kako Učitelj poučava
• Nijedna molba ne ostaje bez odgovora
• Kada se čini da Bog ne sluša

ISUS JE velik učitelj. Trudi se svoje pouke popratiti primjerima, slikama i konkretnim gestama. Ulaže sve potrebno vrijeme i svu potrebnu snagu kako bi Njegov nauk dopro do svih i u svima odjeknuo. Stalo Mu je da dobro razumije svoje učenike kako bi im mogao djelotvorno govoriti, i ponavlja stvari onoliko puta koliko im je potrebno. Kao što je napisao sveti Josemaría: »Gospodin je bio vrlo velikodušan prema nama, strpljivo nas je poučavao. Svoje nam je zapovijedi tumačio prispodobama. Neumorno je ustrajao.«^[1]

Kada je Gospodin govorio o vrijednosti molitve, želio je svoju pouku učvrstiti primjerom koji će naći odjeka u mnogim Njegovim slušateljima. Možda su neki od njih upravo posljednjih dana doživjeli ono što je opisao: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’« (Lk 11, 5-7).

Povrh poruke ove konkretne zgode, možemo uočiti Isusovu brigu da se stavi na mjesto drugih kako bi prenio svoj nauk. Svakodnevnim se događajima služio da objavi duboke božanske istine. Bog »nije neka matematička inteligencija daleko od nas. Bog se zanima za nas, ljubi nas, osobno je ušao u stvarnost naše povijesti, priopćio je samoga sebe, sve do utjelovljenja. Bog je, dakle, stvarnost našega života; tako je velik da ima vremena i za nas, zanima se za nas. U Isusu iz Nazareta susrećemo lice Boga koji je sišao sa svojega neba kako bi uronio u ljudski svijet, u naš svijet, i poučio nas ‘umijeću življenja’, putu prema sreći; kako bi nas oslobodio od grijeha i učinio djecom Božjom.«^[2]

Kada prenosimo vjeru, možemo nasljedovati Isusa u Njegovoj brizi da svoje pouke poveže sa svakodnevnom stvarnošću. Tako evanđelje neće izgledati kao nešto strano, nego kao nešto blisko. Poticat će nas da uistinu poželimo živjeti Radosnu vijest.

MOLBE KOJE je Isus izrekao u Očenašu bile su još svježe u mislima učenika, zajedno s Njegovim sinovskim načinom razgovora s Bogom, punim pouzdanja. U tom kontekstu Isus donosi primjer prijatelja koji dolazi s molbom u nezgodno vrijeme, naglašavajući koliko se Božji odgovori razlikuju od ljudskih reakcija.

Kako bi se taj božanski način postupanja utisnuo u naša srca i u srca Njegovih slušatelja, Isus izjavljuje: »I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!« (Lk 11, 9). Isus je u ovoj prigodi neobično izričit, kako u slikama kojima se služi — iskati, tražiti, kucati — tako i u tome što poruku ponavlja i drugi put: »Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se« (Lk 11, 10).

Isus daje utješno obećanje o prosidbenoj molitvi: nijedna molba ne ostaje bez odgovora. »Prošnja je izraz srca koje se pouzdaje u Boga i koje je svjesno da samo od sebe ne može ništa. Život vjernoga Božjeg naroda obilježen je neprestanom prošnjom rođenom iz ljubavi pune vjere i iz velikoga pouzdanja. Ne umanjujmo vrijednost prosidbene molitve, koja tako često smiruje naša srca i pomaže nam ustrajati u nadi.«^[3] Mnogi su sveci kroz povijest tako živjeli suočeni s različitim izazovima i preprekama. Prošnja im je pomogla rasti u svijesti da je Bog onaj koji sve privodi plodu: njihovo apostolsko poslanje, sijanje mira i radosti koje su željeli proširiti svijetom, njihovu vlastitu svetost, obiteljske brige... Kada je prolazio kroz razdoblje puno poteškoća i nerazumijevanja, sveti Josemaría ustrajno je poticao svoju djecu da se nikada ne prestanu utjecati Bogu. Tu je želju izražavao riječima proroka Izaije: »Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni« (Iz 58, 1).

»A KOJI je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca?« (Lk 11, 11-12). Služeći se istim stilom poučavanja, Isus iznosi još jednu usporedbu, upotpunjujući u mislima svojih slušatelja sliku Boga. On nije samo Otac od kojega možemo iskati svakovrsna dobra, kao što nam je Isus rekao u Očenašu. Niti je dovoljno taj očinski odnos izraziti opisom Boga kao nekoga tko nijednu molbu ne ostavlja bez odgovora. Uza sve to, Bog je Otac daleko veći od najboljih zemaljskih očeva. »Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 13).

Vjerojatno smo svi nekada molili Boga za nešto što nam na kraju nije dao. U takvim trenucima možemo pomisliti da nije istina da tko god ište, prima. No Isus želi poručiti da je, kada molimo ustrajno i ne sustajemo, prvi blagoslov koji primamo taj da po Duhu Svetomu postajemo istinska djeca Božja. U nekim se prilikama, da, može činiti da nam Bog ne daje ono što molimo, ali sigurni smo da je Bog dobar i da stoga uvijek »želi ono što je za nas najbolje«.^[4] Takva molitva, puna pouzdanja, pomaže nam postati ponizni: prepoznajemo da smo djeca Oca koji nas ljubi i da imamo mnoge potrebe. Često će prvi plod te prošnje biti veća svijest o našem božanskom sinovstvu.

»Odgađajući obećanje, Bog povećava želju; sa željom širi dušu, a šireći je, čini je sposobnijom primiti Njegove darove.«^[5] Kada se čini da nam Isus ne udjeljuje ono što molimo, to je zato što nas želi potaknuti da ustrajemo i da povećamo želju za Njegovim darovima. Tom nepokolebljivom molitvom Bog pripravlja naše duše za primanje dara božanskoga sinovstva, koji rasvjetljuje naš put prema svetosti i vodi nas da u Djevici Mariji gledamo svoju Majku. »Majko! - Zazivaj je snažno. - Sluša te, vidi te možda u pogibli i nudi ti, s milošću svoga Sina, utjehu svoga krila, nježnost svoga milovanja. I osjetit ćeš se ohrabren za novu borbu.«^[6]

^[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 52.

^[2] Benedikt XVI., audijencija, 28. studenoga 2012.

^[3] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 154.

^[4] Franjo, Angelus, 16. siječnja 2022.

^[5] Sv. Augustin, Tumačenja Prve Ivanove poslanice, IV.

^[6] Sveti Josemaría, Put, br. 516.