• Ostaviti logiku materijalne koristi
• Opraštati dugove drugima
• Prihvatiti besplatnost ljubavi

PETAR je jednom upitao Isusa koliko puta moramo opraštati bratu koji nas uvrijedi. Gospodin je odgovorio prispodobom o sluzi koji je svome gospodaru dugovao deset tisuća talenata – basnoslovan iznos, nemoguć za vratiti. »Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti« (Mt 18, 25-27).

Početak te prispodobe na neki način odražava Božji odnos prema čovječanstvu. Kao što je govorio sveti Josemaría: „Ni mi ne možemo pronaći čime bismo platili golemi dug koji smo napravili zbog tolike božanske dobrote, dug koji smo još i povećali svojim osobnim grijesima. Koliko god se odlučno borili, nikada ne možemo primjereno vratiti velik dug koji nam je Bog oprostio.”^[1] Gospodar je oprostio taj dug kako bi njegov sluga ostavio logiku materijalne koristi i prigrlio logiku milosrđa. Tako će moći raditi ne kao onaj koji mora otplatiti dug, nego zato da pokaže ljubav koja vodi njegov život. Jer to je, u konačnici, ono na što nas Bog poziva: da naš odnos s Njime i s ljudima oko nas obilježavaju ljubav i milosrđe, a ne strah ili puka pravednost.

Božje je milosrđe bezgranično. „On oprašta sve naše grijehe čim pokažemo i najmanji znak kajanja.”^[2] Ne zanima Ga nikakva naknada za Njegovo oproštenje. Želi, međutim, da nas Njegovo milosrđe dovede do toga da živimo usredotočeni na ono što je doista važno, ponašajući se kao zaljubljena osoba, a ne kao sluga. „Ne mari On za bogatstva, ni za plodove ili životinje zemlje, jer sve je to Njegovo. Želi nešto prisno, što Mu moramo dati slobodno: »Daj mi, sine moj, srce svoje.« Vidiš li? Bog se ne zadovoljava dijeljenjem. Želi sve. Ne želi naše stvari. Želi nas same. Tek kada damo sami sebe, možemo Gospodinu prinositi i druge darove.”^[3]

IZLAZEĆI od svoga gospodara, taj je sluga naišao na čovjeka koji mu je dugovao sto denara. Nije to bio malen iznos – tromjesečna plaća – ali bio je beznačajan u usporedbi s dugom koji je njemu samome bio oprošten. »Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.« Oni koji su vidjeli što se dogodilo dojaviše to gospodaru, koji ponovno dozva svoga slugu: »Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?« Tada ga gospodar »preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga« (Mt 18, 28-34).

Na prvi bi se pogled gospodarova reakcija mogla shvatiti kao kazna. No on zapravo postupa prema sluginu načinu razmišljanja. Budući da ovaj nije htio ostaviti logiku materijalne koristi i prigrliti logiku milosrđa, gospodar je primijenio isto ono načelo po kojem je sluga postupao. Zapravo bi se moglo reći da je taj čovjek odbio spasenje koje mu je bilo ponuđeno: radije je htio da mu odnosi budu obilježeni dugovima i obvezama nego besplatnošću. „Ne možemo zahtijevati Božje oproštenje za sebe ako mi sami ne oprostimo svome bližnjemu. To je uvjet: misli na svoj svršetak, na Božje oproštenje, i prestani mrziti. Odbaci zlopamćenje, tu dosadnu muhu koja se stalno vraća. Ako se ne trudimo opraštati i ljubiti, ni nama neće biti oprošteno i nećemo biti ljubljeni.”^[4]

U svakodnevnom životu vjerojatno susrećemo ljude koji nam nešto „duguju”: nekoga tko je izrekao uvredljivu primjedbu ili šalu, prijatelja koji nas je u zadnji čas iznevjerio, kolegu koji nas neprestano prekida u poslu... Osim tih svakodnevnih situacija, možemo susresti i ljude koji nam duguju veći „dug” zbog gotovo nepopravljive patnje koju su nam prouzročili. U oba nas slučaja Evanđelje poziva da imamo na umu da je „najveća uvreda ili nepravda koju od njih možeš pretrpjeti ništa u usporedbi s onim što je tebi Bog oprostio”.^[5] Štoviše, svaki put kada nekomu oprostimo, tješnje se suobličujemo Gospodinu. Zato je sveti Josemaría govorio da je ono najbožanskije u našem kršćanskom životu „opraštati onima koji su nas povrijedili”,^[6] jer Bog je postao čovjekom upravo zato da nam oprosti.

DANAS može biti teško ostaviti logiku materijalne koristi koju je usvojio nepravedni sluga iz prispodobe. Možda radije želimo imati s drugima čiste račune: nikomu ništa ne dugovati i da nitko ništa ne duguje nama. Zato možemo postati sumnjičavi kada netko nešto učini za nas i pitati se što očekuje zauzvrat. Nismo navikli na darove. Često radije mislimo da smo nešto postigli vlastitim trudom, jer nas to čini samostalnima i omogućuje nam iskusiti određenu moć nad drugima. Ne želimo ovisiti o drugima.

No oni koji su naučili dopustiti da budu ljubljeni uvjereni su da čovjek „ne može uvijek samo davati, nego mora i primati. Tko želi darivati ljubav, mora i sam primati ljubav kao dar.”^[7] Sve veliko u našem životu uvijek je plod prethodnoga dara: »on nas prije uzljubi« (1 Iv 4, 19). Tko prihvati Božju besplatnu ljubav, oslobođen je kršćanskoga života svedenoga na ono što moram činiti i ono što mi je zabranjeno činiti. Njegov život, naprotiv, vodi želja da Bogu ugodi u svemu što čini, kao što dijete nastoji ugoditi svome ocu, ili muž ženi, i obrnuto.

Postati svjesni neizmjernosti ljubavi Boga, koji nas ludo ljubi, može nam pomoći razumjeti vrijednost koju male stvari imaju za Njega, upravo zato što su naše. Znamo da nikada ne možemo „otplatiti dug”, ali s ushitom sanjamo o tome da pomognemo „uzdržavati obitelj”. Božja je ljubav ta koja naše tričarije pretvara u dragocjene dragulje. Sve činimo da Boga usrećimo. Te male stvari oslobađaju našu dušu jer nam pomažu dopustiti da nas se ljubi u zamjenu za gotovo ništa. Tada nas briga za male stvari ne sputava. Naprotiv, nemoguće je ustrajno se za njih brinuti ako naš napor izvire iz želje za kontrolom, za poništenjem duga. One su, naprotiv, spontani i jednostavni mali znakovi pažnje nekoga tko zna da ga s ljubavlju gleda svemogući i vječni Bog, ali ujedno Bog čijoj obitelji pripadamo. Možemo moliti Gospu da nam pomogne „da budemo sve svjesniji besplatnosti i veličine oproštenja koje nam Bog daruje, kako bismo postali milosrdni poput Njega, dobrog Oca, spora na srdžbu i velika u ljubavi”.^[8]

^[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 168.

^[2] Franjo, Angelus, 17. rujna 2017.

^[3] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 35.

^[4] Franjo, Angelus, 13. rujna 2020.

^[5] Sveti Josemaría, Put, br. 452.

^[6] Sveti Josemaría, citirano u: mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 16. veljače 2023., br. 7.

^[7] Benedikt XVI., Deus caritas est, br. 7.

^[8] Franjo, Angelus, 17. rujna 2017.