- Besplatan dar

- Znak istinskoga prijateljstva

- Žeđ da se dosegne cijeli svijet

APOSTOLI su često svjedočili Isusovoj velikodušnoj brizi za svakoga čovjeka, brizi koja nije tražila ništa zauzvrat. »Besplatno primiste, besplatno dajte!« (Mt 10, 8), rekao im je. Smatrali su se sretnima što su toliko vremena proveli s Isusom i što su primili poziv da Njegovo Evanđelje raznesu po cijelome svijetu. To nije bilo nešto što su zaslužili ili stekli vlastitim trudom; bio je to posve jednostavno besplatan dar od Boga.

I život prvih kršćana bio je obilježen tom nesebičnom velikodušnošću. Bili su »jedno srce i jedna duša« (Dj 4, 32), pa su skrbili jedni za druge. Nisu oklijevali staviti vlastita dobra na raspolaganje potrebama Crkve i najsiromašnijih. Željeli su pomoći onima u nuždi jer sada su svi bili apostoli: vlastitim predanim životom, gostoljubivošću, materijalnom pomoći ili stavljajući se u službu onima koji su pomagali organizirati prvu evangelizaciju, poput suputnikâ svetoga Pavla.

Ista se slika vidi i u današnjoj Crkvi. Laici, svećenici i redovnici koji nas svojim svjedočanstvom podsjećaju na to da Bog živi među nama. Bolesnici i starije osobe koji, u ime svih, sjedinjuju svoje bolesti i ograničenja s patnjom našega Gospodina. Muškarci i žene koji svojom velikodušnošću pridonose skrbi za najpotrebitije. Očevi i majke obitelji koji svoj dom čine školom ljubavi, poput doma Svete obitelji, kako bi pomogli uzdignuti cijelo društvo. Svatko sa svojega mjesta nastoji utjeloviti poslanje za koje ga je Bog pozvao, težeći tomu da nesebično prenosi dar koji je primio, a da ga nije zaslužio.

ZNAK Kristove nesebične velikodušnosti nalazimo i u svakome istinskom prijateljstvu. Osobu koja vodi računa o svemu što je za nekoga učinila kako bi zauzvrat nešto zahtijevala teško bismo mogli smatrati prijateljem. Sklapanje dobroga prijateljstva uključuje »mnogo vremena za razgovor, za zajedništvo, za uzajamno upoznavanje«[1], bez pretjerane brige o tome koliko se daje ili prima. Zato je ono suprotnost sebičnosti: znači uvijek najprije tražiti dobro druge osobe i biti osjetljiv na njezine potrebe. »Donesimo čvrstu odluku o svojim prijateljstvima«, napisao je sveti Josemaría. »U svojim mislima, riječima i djelima prema svojim bližnjima, tko god oni bili, neka se ne ponašam onako kako sam se ponašao dosad. To jest, neka nikada ne prestanem prakticirati ljubav niti dopustim da ravnodušnost uđe u moju dušu.«[2]

Dio je prijateljstva davati drugima ono najbolje što imamo; za tim čezne svaki dobar prijatelj. Tko je iskusio istinski susret s Kristom, zna da je najdragocjeniji dar koji posjeduje upravo to što je upoznao Isusa. Stoga apostolat nije nešto nametnuto, nego posve naravno, očitovanje naše naklonosti prema drugoj osobi, uz svijest o njezinoj osobitoj situaciji. »Prijateljstvo je samo po sebi apostolat; prijateljstvo je samo po sebi dijalog u kojem dajemo i primamo svjetlo. U prijateljstvu se kuju planovi dok jedni drugima otvaramo nove obzore. U prijateljstvu se radujemo onomu što je dobro i podupiremo jedni druge u onome što je teško; lijepo nam je jednima s drugima jer Bog želi da budemo sretni.«[3] Možemo se zapitati: kako skrbim za svoje prijatelje? Jesu li moja prijateljstva istinske prilike da po drugima dajemo i primamo Kristovu ljubav? Je li moje iskustvo Boga ono najvrjednije što mogu podijeliti s ljudima koje najviše volim?

APOSTOLI se nisu zadovoljili time da Evanđelje naviještaju samo onima koji su im bili najbliži. Od Isusa su primili zapovijed da Njegovu poruku šire po cijelome svijetu, no smijemo pretpostaviti da su tu potrebu osjećali već i prije toga. Poruka tako presudna za život svakoga čovjeka, događaj koji je promijenio smisao ljudskoga postojanja, nije se mogla ograničiti na zemlje blizu Izraela.

Tijekom svojih putovanja sveti je Pavao osjećao kako mu se srce rasplamsava kad bi vidio žeđ za Bogom u onima oko sebe. Sveti Luka pripovijeda da se u Ateni, dok je iščekivao svoje suputnike, Pavao »ogorči u duši promatrajući kako je grad pun idola« (Dj 17, 16). Kao i obično, najprije je otišao u sinagogu. No čim je mogao, otišao je i na Areopag, gdje su ga sami Atenjani zamolili da im objasni »kakav to nov nauk naučavaš« (Dj 17, 19).

I mi oko sebe nalazimo mnoge ljude koji žeđaju za Bogom kojega ne poznaju. Svi ljudi, na više ili manje skriven način, traže Boga; svi u sebi nose čežnju za našim Ocem na nebesima. Svjedočanstvom svojega života ispunjena radošću Evanđelja možemo drugima pokazati Krista obavljajući svoj svakodnevni rad.[4] Sveti je Josemaría apostolat svojih kćeri i sinova opisao kao »injekciju u krvotok društva«[5]. Na svojemu radnome mjestu, u vlastitim domovima, u malim i velikim gradovima drugima svojim iskrenim prijateljstvom možemo pokazati lice našega Gospodina. Gospa će nam pomoći da dijelimo želju apostolâ da svim ljudima oko nas donesemo Evanđelje.

[1] Franjo, intervju, 13. rujna 2015.

[2] Sveti Josemaría, Brazda, br. 748.

[3] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018., br. 14.

[4] Usp. Drugi vatikanski koncil, dogm. konst. Lumen gentium, br. 31.

[5] Sveti Josemaría, Uputa, 19. ožujka 1934., br. 42.