- Djela odražavaju vjeru

- Graditi svoj život na idealima

- Kada zaprijeti oluja

JEDNOM je prigodom Krist rekao mnoštvu: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.« (usp. Mt 7, 21). Isus je naslutio da su neki od Njegovih slušatelja imali želju za obraćenjem koju su izražavali riječima, ali je nekako nisu uspijevali provesti u djelo. Možda su donosili mnoge spontane dobre odluke, ali su one bile bez dubine i postojanosti. Možda su priznavali autoritet Učitelja, ali nisu vjerovali da Njegovo učenje jamči potpun i sretan život.

Zato je Isus osjetio potrebu podijeliti s ljudima bitan vid puta koji je naviještao. Kršćanski život nije tek teorijska zamisao; on je preobražavajuća stvarnost koja od nas zahtijeva da zauzmemo stav i svoja uvjerenja pretočimo u djela. »Imati vjeru nije isto što i biti učen: imati vjeru znači primiti Božju poruku koju nam je donio Isus Krist, živjeti je i pronositi.«[1] Isusov se poziv obraća cijelome čovjeku; to je poziv koji odzvanja u dubinama našega razuma, volje i srca.

Način na koji djelujemo otkriva razinu našega zanimanja za cilj. Kao što netko tko želi biti u dobroj tjelesnoj kondiciji sastavlja plan vježbanja i prehrane, tako i nasljedovanje Gospodina znači donositi konkretne odluke. Ono uključuje i udaljavanje od svega što nas može odvojiti od Boga i njegovanje praksi koje jačaju naš odnos s Njim: molitve, sakramenata, kršćanske formacije… Ta dosljednost između uvjerenja i djelovanja vjerodostojno odražava našu vjeru. Riječima svetoga Josemaríje: »Naše bi usne trebale izraziti istinsku želju s naše strane da djelotvorno odgovorimo na poticaje svojega Stvoritelja, trudeći se slijediti Njegove naume s nepokolebljivom vjerom, posve uvjereni da nas On ne može iznevjeriti. Ako tako ljubimo volju Božju, doći ćemo do spoznaje da vrijednost naše vjere nije samo u tome koliko je jasno možemo izraziti, nego i u našoj odlučnosti da je branimo svojim djelima, te ćemo prema tomu i postupati.«[2]

KADA VJERA prožima naše uobičajeno djelovanje, naš unutarnji život postaje dublji. Duh Sveti gradi trajni identitet na čvrstu temelju naših proživljenih uvjerenja, poput kuće sagrađene na čvrstim temeljima. U evanđelju Isus uspoređuje sudbine dviju kuća, jedne sagrađene na pijesku, a druge na stijeni. Prva jedva može izdržati poplavu, ali druga ima konstrukciju koja joj omogućuje da odoli kada navali voda.

U svojem odnosu s Bogom susrećemo se i s neuspjesima te iskušavamo slabost svoje naravi. Ponekad želimo učiniti jedno, ali na kraju činimo suprotno. To može dovesti do obeshrabrenja i umora. Priznati postojanje tih poteškoća nije pesimizam, nego zdrav realizam. »Kršćanski optimizam nije sladunjavi optimizam; niti je puko ljudsko pouzdanje da će sve dobro ispasti. To je optimizam koji pruža svoje korijene u svijesti o našoj slobodi i u sigurnoj spoznaji o moći milosti. To je optimizam koji nas potiče da budemo zahtjevni prema sebi, da se borimo kako bismo u svakome trenutku odgovorili na Božji poziv.«[3]

Katkad možemo osobito snažno osjetiti radost boravka u blizini Gospodina; dok se u drugim trenucima čini kao da se On udaljio. Tada nam se ono što nas je nekoć ispunjavalo čini ravnodušnim ili teškim, a naša nam srca mogu nuditi druge putove koji obećavaju sreću za kojom čeznemo. Duh Sveti nije daleko od nas u tim trenucima. Možemo Mu se obratiti kako bismo, u tim teškim okolnostima, sagradili kuću na stijeni Njegove prisutnosti u našoj duši. Mnogo puta naši osjećaji pušu u istom smjeru kao i naša želja za Bogom, no drugi se put nađemo kako hodimo prema cilju koji smatramo dobrim bez pomoći toga povoljnog vjetra, ili čak hodeći protiv struje.[4] Ako se naš život temelji na čvrstim uvjerenjima, na plemenitim idealima koji se mogu izraziti u svakoj situaciji, kuću neće odnijeti nepredvidiva i neukrotiva snaga vode. Naprotiv, taj ćemo trenutak doživjeti kao priliku da učvrstimo svoje ideale i da sazri ljubav koju smo izabrali, jer Branitelj prebiva u nama. Kada kiša prođe i sunce se vrati, vidjet ćemo da se isplatilo sagraditi kuću na čvrstoj stijeni.

DOK BJESNI oluja, osjećamo potrebu potražiti zaklon. Uočavajući svoju krhkost i to da nas osjećaji ne prate, molitva nam može pružiti siguran zaklon. Molitva nije nešto čemu se utječemo samo u izvanrednim situacijama. Isus je sa svojim apostolima naglasio važnost molitve u svako doba i da ne klonu duhom (usp. Lk 18, 1). Razmislimo li o tome, s objektivnoga gledišta nema situacija koje zahtijevaju više ili manje molitve, jer je molitva za nas radosna nužnost uvijek i u svakome trenutku. Po njoj shvaćamo do koje nas mjere Duh Sveti prati i s ljubavlju vodi naše živote.

No iskustvo pokazuje da nas neke situacije nastoje udaljiti od molitve iako, paradoksalno, kada se u njima nađemo, nam je molitva potrebnija više nego ikad. Upravo to Isus govori apostolima u Getsemaniju: »Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« (usp. Mt 26, 41). Kada nas napast snažnije zove, kada osjećaji nestanu, kada se čini da naša vjera slabi… molitva je moćnija nego ikad, premda se to možda ne čini takvim. Ne moliti zato što mislimo da smo daleko, zato što ništa ne osjećamo ili zato što naša vjera posrće, neutemeljeno je: upravo nam se tada najviše valja uroniti u molitvu. Odande možemo iznova krenuti i otkriti kamo nas Duh Sveti vodi. »Kada se čini da te je Gospodin napustio, ne prepuštaj se tuzi«, piše sveti Josemaría. »Traži Ga s većom odlučnošću! On koji je Ljubav ne ostavlja te samog. Budi uvjeren da te je 'ostavio samog' iz Ljubavi, kako bi u svojem životu jasno vidio što je Njegovo, a što tvoje.«[5]

Kada se oluja pogorša i kada se čini da temelji kuće popuštaju, pri ruci nam je vapaj psalmistov: Neka nas pretekne smilovanje tvoje, jer smo jadni i nevoljni. Pomozi nam, Bože, pomoći naša, zbog slave imena svojega (usp. Ps 79, 8-9). Ako nam katkad nedostaju riječi kojima bismo molili, možemo zaroniti u Psalme i u njima pronaći predložak za svoju molbu: »U Psalmima vjernik nalazi odgovor. Zna da su, čak i ako su sva ljudska vrata zatvorena, vrata Božja otvorena. Čak i ako je cijeli svijet izrekao osudu, u Bogu je spasenje. 'Gospodin sluša': ponekad je u molitvi dovoljno to znati.«[6] U tim se trenucima možemo također obratiti Djevici Mariji. Ona će naše molbe iznijeti svojemu Sinu i pomoći nam da kroz oluje prođemo s mirom i spokojem.

[1] Papa Franjo, homilija, 21. veljače 2014.

[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 198.

[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 659.

[4] Sveti Josemaría, Brazda, br. 127.

[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 250.

[6] Papa Franjo, audijencija, 14. listopada 2020.