- Snaga za dobro u svijetu
- Molitva i svetost
- Do Oca po Isusu Kristu
KAKO li si bio proslavljen, Ilija, čudesnim djelima svojim! I tko se može hvastati da je tebi ravan? Blago onima koji te vidješe i koji su urešeni ljubavlju (Sir 48,4.11). Knjiga Sirahova opjevava proroka Iliju [koji] se podiže kao oganj, i riječ mu plamtjela kao baklja (Sir 48,1), kao i Elizeja, jer, kad je Iliju sakrio vihor, Elizej se napuni njegovim duhom; u sve dane svoje ne ustuknu ni pred jednim vladarom i nitko ga ne mogaše podjarmiti. Ništa mu ne bijaše preteško. Za života činio je čudesa, a i u smrti djela mu bijahu divna (Sir 48,13-14).
Ti blistavi primjeri mogu nas zavesti da svetost vidimo kao daleki ideal, nedostupan običnim ljudima. Međutim, ista knjiga Pisma jasno tvrdi da ćemo i mi zacijelo živjeti (Sir 48,11): Bog će nam dati nadnaravni život, svoj život, od kojega je satkana svetost. Sveti Josemaría uči da je „svetost snažan dodir s Bogom: sastoji se u tome da postanemo Božji prijatelji, puštajući da djeluje Drugi, jedini koji ovaj svijet uistinu može učiniti dobrim i sretnim. Kad Josemaría Escrivá kaže da smo svi pozvani biti sveti”, rekao je tada kardinal Ratzinger, „čini mi se da u osnovi misli na svoje osobno iskustvo, jer nikada nije činio nevjerojatne stvari, nego je naprosto puštao Boga da djeluje. I zato se rodila ta velika obnova, snaga za činjenje dobra u svijetu, dok naše ljudske slabosti ne nestaju.”[1]
S Božjim milosrđem svi mi možemo sudjelovati u toj „velikoj obnovi” i „snazi za činjenje dobra u svijetu”. Pozvani smo biti sveti, sveti koji se mogu kanonizirati, usred običnih stvari svojega svakodnevnog života.
BOG želi po nama učiniti velike stvari. Sve što traži jest da svoj odnos s njim stavimo na prvo mjesto „s profinjenošću zaljubljenih ljudi”.[2] Taj odnos održavamo živim molitvom. „Svece odlikuje duh molitve i potreba za zajedništvom s Bogom. [...] Ne vjerujem u svetost bez molitve. [...] To ne vrijedi samo za neke povlaštene, nego za sve nas, jer »svima nam je potrebna ta tišina ispunjena prisutnošću Onoga komu se klanjamo«. U toj tišini možemo, u svjetlu Duha, razabrati putove svetosti na koje nas Gospodin poziva.”[3]
Isus nam govori kakva je molitva Bogu draga: Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete (Mt 6,7-9). Uči nas riječima Očenaša, „sažetka cijeloga Evanđelja”;[4] „nema u Svetome pismu ničega što ne bi bilo sadržano i obuhvaćeno u Gospodnjoj molitvi”.[5] Sveti Toma Akvinski piše da je „Gospodnja molitva najsavršenija od svih molitava. [...] U njoj ne molimo samo za sve ono što s pravom možemo željeti, nego i prema redu kojim to trebamo željeti. Tako nas ta molitva ne uči samo moliti, nego ispunja i čitavu našu čuvstvenost”.[6]
Isus želi da osjetimo veličinu ljubavi Boga Oca prema nama i da se oslonimo na snagu svojega identiteta djece Božje. Stoga nas potiče da se Bogu obraćamo s pouzdanjem malena djeteta. Naša živa svijest o božanskom sinovstvu čini da se osjećamo sigurnima što god se dogodilo, dajući nam pouzdanje da se otisnemo u božansku pustolovinu.
„TVOJ život”, kaže sveti Josemaría, „mora biti neprestana molitva, neprekidan razgovor s našim Gospodinom: i kad je ugodno i kad je neugodno, lako ili teško, obično ili neobično. U svakoj situaciji tvoj razgovor s Bogom Ocem treba odmah oživjeti. Trebaš ga tražiti upravo u svojoj duši.”[7]
Katkad ne znamo odakle početi, ali trebamo se sjetiti da Bogu Ocu uvijek dolazimo po sjedinjenju s Isusom Kristom. Naša molitva može biti jednostavno ponavljanje Isusova imena: „Zaziv svetoga Imena Isusova najjednostavniji je način neprestane molitve. Često ponavljan od ponizno pozornoga srca, taj se zaziv ne gubi u blebetanju (Mt 6,7), nego se drži Riječi i donosi rod u ustrajnosti (Lk 8,15). Ta je molitva moguća u svako doba jer nije jedno zanimanje među drugima, nego jedino zanimanje: ljubav prema Bogu, koja oživljava i preobražava svaki čin u Kristu Isusu.”[8]
Zazivati Isusovo ime, ponavljati ga i uživati u njemu snažna je i lijepa molitva. Zato nam je sveti Josemaría rekao: „Ne boj se našega Gospodina zvati njegovim imenom — Isus — i reći mu da ga ljubiš.”[9] Gospa je bila prva osoba kojoj je navješteno Isusovo ime i, od trenutka kad je svoga Sina počela nositi u svojoj utrobi, ponavljala ga je s beskrajnom nježnošću, prebirući sve u svom srcu (usp. Lk 2,19).
[1] Joseph Ratzinger, „Pustiti Boga da djeluje”, u: L'Osservatore Romano, 6. listopada 2002.
[2] Mons. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 14. veljače 2017., br. 30.
[3] Papa Franjo, Gaudete et exsultate, br. 147-149.
[4] Tertulijan, De oratione, 1, 6.
[5] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2762.
[6] Sveti Toma Akvinski, Summa theologiae, II-II, q. 83, a. 9.
[7] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 538.
[8] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2668.
[9] Sveti Josemaría, Put, br. 303.