- Marija se znala otvoriti Božjem djelovanju.
- Bog se čovjeku približava na nezamisliv način.
- Odgovor na našu želju za spasenjem.
DJEVICA Marija sa zaprepaštenjem je slušala anđelove riječi: „Začet ćeš i roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Isus” (Lk 1, 31). Ipak, umjesto da ostane paralizirana božanskim naumom koji je trebao preobraziti njezinu sadašnjost i budućnost, s vedrim je uvjerenjem uskliknula: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!” (Lk 1, 38). Ispunjava nas čuđenjem spoznaja da su tako jednostavne riječi poslužile kao vrata kroz koja je Bog odlučio ući u naš svijet, ali i kao ulaz kroz koji mi ulazimo u ovaj božićni tjedan. „’Evo me’ – to su ključne riječi života. One označavaju prijelaz iz vodoravnog života – usmjerenog na samoga sebe i vlastite potrebe – u okomiti život, uzdignut prema Bogu. ’Evo me’ podrazumijeva spremnost za Gospodina; to je lijek protiv sebičnosti, protuotrov za život ispunjen nezadovoljstvom u kojem se uvijek čini da nešto nedostaje”[1].
„Zato će vam sâm Gospodin dati znak: Gle, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7, 14) – rekao je prorok Izaija. Ponizna žena postaje Majkom Božjom; neznatan narod postaje kolijevkom Mesije. Tako Bog djeluje. I u našim životima naizgled malen odgovor – ako je prožet vjerom – može preobraziti našu svakodnevicu u veliko božansko djelo. Možemo reći „da” Bogu koji nam dolazi u najjednostavnijim trenucima dana: u slučajnom susretu s prijateljem, tijekom ponekad monotonih radnih sati ili za vrijeme ugodne obiteljske večeri.
Možda smo se ovih posljednjih dana došašća zaokupili ponekom preinakom na svojim jaslicama. Možda smo pomaknuli zalutalu ovčicu koja je bila okrenuta leđima od Djeteta ili pokušali osušenoj mahovini na livadi pokraj štalice dati privlačniji, bujniji i zeleniji izgled. To su male geste kojima želimo odraziti vjeru kojom želimo odgovoriti na Božje neprestane i tihe pozive. Dođi, Gospodine, ne kasni! Trebamo Te i želimo se s ljubavlju pripraviti za Tvoj dolazak.
"TKO će uzići na Goru Gospodnju? Tko će stajati na svetom mjestu njegovu?" (Ps 24, 3). Te riječi, ispunjene iščekivanjem, izražavaju jednu od najdubljih čežnja psalmista: prebivati u Božjem domu i gledati Njegovo lice. Ipak, narod Izraela znao je da je to želja koju je nemoguće ispuniti. Doista, vjerovali su da bi svatko tko vidi Boga odmah umro, jer nijedno ljudsko biće ne bi moglo podnijeti gledanje takve veličine. Zato je tako zapanjujuće što je Svemogući Bog odlučio otkriti svoje lice u nježnom obliku djeteta. Ovih dana želimo se približiti Betlehemu s dva međusobno nadopunjujuća osjećaja: strahopoštovanjem pred otajstvom i ljubavlju koja Ga prima u toplinu doma.
Bog je bio daleko darežljiviji nego što je ljudsko srce ikada moglo zamisliti. Nije nas želio samo gledati s ljubavlju s neba i nakratko nas posjetiti; Bog je postao jedan od nas i toliko se duboko uključio u svoj vinograd da je otišao tako daleko rekavši: "Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda" (Iv 15, 5). Sve se može hraniti sokom koji nam Krist daje u sakramentima, u molitvi i u svom stalnom društvu. Odlučio je živjeti ljudskim životom kako bi naš ljudski život mogao poprimiti božansku dimenziju.
"Isus se rodio u betlehemskoj štali", govori nam Sveto pismo, "jer za njih nije bilo mjesta u svratištu." Ne udaljavam se od teološke istine ako vam kažem da Isus još uvijek traži smještaj u vašem srcu[2]. Svaki dan imamo priliku slijediti taj poticaj svetog Josemaríje i otvoriti svoja srca Isusu. Vjera se ne svodi na skup istina niti je stvar apstraktnih pravila kojih se moramo pridržavati. Vjerovati u Boga znači, prije svega, primiti njegova Sina u svoju nutrinu i s njim dijeliti cijeli svoj život. Ukratko, to znači pretvoriti naše duše u Betlehem. Ako se, zahvaljujući ljubavi Marije i Josipa te toplini nekoliko ovaca, mogao osjećati ugodno u siromaštvu one štale... zašto se ne bi osjećao sretnim i u našim srcima, ako Mu nastojimo prikazati radosti i poteškoće svakoga našeg dana?
"NEBESA, odozgo rosite, i oblaci neka dažde Pravednika; neka se otvori zemlja i neka nikne Spasiteljem" (Iz 45, 8). Ulazna antifona za ovu četvrtu nedjelju došašća izražava potrebu koju osjećamo za Bogom koji nas spašava. Često će se naša molitva sastojati od izražavanja – iz same dubine našeg srca – te čežnje za Bogom. Bilo da smo duboko svjesni svojih ograničenja i boli svojih rana, bilo da doživljavamo radost u malim stvarima, želimo da sve bude prožeto Božjom ljubavlju. Shvaćamo da je život s Njime radikalno drukčiji od postojanja okrenutog samom sebi.
Sin je odlučio postati čovjekom kako bi nas spasio. A to se spasenje može objasniti jedino velikom Očevom ljubavlju prema nama. "Doista, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3, 16). Dok promatramo Dijete iz Betlehema, kako ne bismo bili sigurni u ljubav koju Bog gaji prema nama i u Njegovu brižnu skrb? U svakom događaju koji čini naš život možemo biti sigurni da nam Bog govori i da nas spašava.
Možemo zamisliti koliko je našoj Majci moralo biti teško gledati svoga ljubljenog Sina rođena u siromaštvu jasala. Ipak, čak i u tom događaju – tako neznatnom u očima svijeta – ona je zasigurno vidjela kako sjaji Božje svjetlo. "Ono što je uistinu veliko često prolazi nezapaženo, a tiha šutnja pokazuje se plodnijom od grozničave užurbanosti koja obilježava naše gradove"[3]. Možemo je zamoliti da nam udijeli svoju osjetljivost i svoje srce, ispunjeno vjerom, kako bismo i mi mogli prepoznati Boga u svakom detalju svoga života. Na taj ćemo način, baš kao što je sveti Ivan Krstitelj od radosti zaigrao u majčinoj utrobi u prisutnosti Djevice koja je nosila Spasitelja, i mi biti ispunjeni radošću dok se spominjemo Isusova rođenja.
[1] Franjo, Anđeo Gospodnji, 8. prosinca 2018.
[2] Sveti Josemaría, Kovačnic*, br. 274.
[3] Benedikt XVI., Govor, 8. prosinca 2012.