• Nadilaženje vanjštine.
• Davidovo poslanje.
• Isus nas oslobađa sljepoće.

PROROK Samuel nalazi se u domu Jišajevu. Gospodin mu je rekao da će budući kralj Izraela biti pronađen među Jišajevim sinovima. Kad se pojavi najstariji, Eliab, Samuel pomisli da je on taj izabranik, no Bog mu kaže: „Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek; čovjek gleda na vanjštinu, a Gospodin gleda na srce” (1 Sam 16, 7). Jišaj dovodi svojih sedam sinova, no nijedan od njih nije izabranik. Tek kad stigne David – koji je dotad čuvao stado – Gospodin kaže Samuelu: „Ustani i pomaži ga. To je taj” (1 Sam 16, 12).

Bog nas poziva da gledamo dalje od vanjštine – odnosno, da nadiđemo prve dojmove koje neka osoba na nas ostavi. Ponekad pri susretu s nekim brzo podignemo zid jer smatramo da ta osoba ne odgovara našim kriterijima kompatibilnosti. Ipak, takav nas stav lišava obogaćenja koje proizlazi iz upoznavanja istinskog karaktera te osobe. Zasigurno ni njegov otac ni njegova braća nisu mogli ni zamisliti da će David – najmlađi među njima – biti odabran za ključnu misiju u povijesti Izraela. Gledanje u srca drugih, baš kao što to čini Gospodin, vodi nas do otkrivanja njihove istinske vrijednosti – vrijednosti koja je daleko veća nego što bismo mogli i zamisliti.

„Razumijevanje koje proizlazi iz ljubavi – iz ljubavi – 'razumije'”, piše prelat Opusa Dei; „ono ponajprije ne 'vidi' tuđe nedostatke ili pogreške, već njihove kreposti i vrline”[1]. Naklonost nam olakšava usmjeravanje na ono što je pozitivno. Ipak, nije uvijek lako vidjeti dalje od vanjštine. Unatoč našim nastojanjima da gledamo u srce, i dalje možemo reagirati s nerazumijevanjem prema drugima. To je trenutak da zatražimo pomoć od Gospodina – ne dopuštajući da nas obuzme obeshrabrenje – kako bismo mogli reći s psalmistom: „Raširio si mi srce” (Ps 119, 32).

PRIJE nego što ga je Gospodin izabrao, David je bio običan pastir. Štoviše, kad je Samuel stigao u njegov dom, on je bio vani i čuvao stado (usp. 1 Sam 16, 11). Nakon što ga je prorok pomazao, ispunio ga je Duh Gospodnji. Od tog trenutka nadalje, više nije bio samo pastir životinja; povjerena mu je i briga za izraelski narod. Prije je njegova briga bila spriječiti da ovce odlutaju iz stada i zaštititi ih od divljih zvijeri; sada je, međutim, njegova glavna briga bila osigurati da Izraelci slijede pravi put i klone se lažnih svjetala. Mogao je ispuniti to poslanje jer ga je Bog – pravi pastir – izabrao. „Pravim me stazama vodi”, pisao je David, „radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom; tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni” (Ps 23, 3-4).

Iako je bio pastir Izraela, i sam je David ponekad skretao s pravog puta – što je iskustvo koje se, u većoj ili manjoj mjeri, događa svima nama. Ponekad možemo osjetiti raskorak između onoga što bismo trebali biti i onoga što doista jesmo, ili pak između onoga što govorimo i onoga što činimo. Ipak, kroz Davidov se život provlači zajednička nit: njegov dijalog s Bogom. U svakom trenutku – bilo u pobjedi ili porazu – on nastoji okrenuti se Gospodinu, svjestan da sve što posjeduje dolazi od Njega. On nije pastir Izraela zato što je tu ulogu zaslužio vlastitim zaslugama, već zato što ga je Bog izabrao nakon što je pogledao u njegovo srce. „Iskustvo grijeha, dakle, ne bi nas trebalo navesti da sumnjamo u svoje poslanje”, rekao je sveti Josemaría. „(...) Božja se snaga očituje u našoj slabosti, potičući nas da se borimo protiv svojih nedostataka, čak i uz svijest da nikada nećemo postići potpunu pobjedu tijekom svoga zemaljskog putovanja. Kršćanski život neprestani je proces započinjanja i ponovnog započinjanja, svakodnevna obnova”[2].

Iako smo slabi, možemo doživjeti obraćenje i postati izvor Božje bezuvjetne ljubavi za druge, jer nas On čini dostojnima ljubavi unatoč našem grijehu. Njegovo se milosrđe ne očituje tek kao oprost pred ljudskom bijedom – niti je riječ o iznimci za one koji griješe – već ono otkriva širinu Božje ljubavi koja prethodi iskustvu grijeha: „Još se nisi bio rodio, niti je svijet uopće postojao, a ja sam te već ljubio. Ljubio sam te od trenutka kad sam počeo postojati”[3]. U određenom smislu, Božje nas milosrđe definira: ono leži u samom izvoru našeg bića i u središtu Njegove providnosti tijekom cijelog našeg života. Upravo je tom ljubavlju David izabran, pomilovan i potvrđen u svom poslanju; i upravo je tom ljubavlju pozvan biti pastirom Izraela.

IZ DAVIDOVA potomstva doći će Mesija, pastir koji neće samo voditi izraelski narod nego i spasiti cijelo čovječanstvo. On sâm bit će svjetlo svijeta, onaj koji izvodi ljude iz tame kako bi mogli tražiti ono što je milo Gospodinu (usp. Ef 5,8). Zbog grijeha „postajemo slijepi i osjećamo se ugodnije u tami; nastavljamo put ne videći – poput slijepaca – krećući se kako najbolje umijemo. Dopustimo Božjoj ljubavi, koja je poslala Isusa da nas spasi, da uđe u nas i... pomogne nam gledati stvari u Božjem svjetlu – u pravom svjetlu – a ne u tami koju širi knez tame”[4]. Baš kao što osvjetljavanje prostorije omogućuje razlikovanje predmeta u njoj, tako i dolazak Mesije raspršuje tamu, omogućujući prihvaćanje dobrih djela.

Kada je Isus vratio vid čovjeku slijepu od rođenja, to je čudo zapravo bilo mnogo više od pukog tjelesnog ozdravljenja. „Vjeruješ li ti u Sina Čovječjega?” – upitao ga je. „A tko je on, Gospodine, da mogu vjerovati u njega?” – odgovorio je. Isus mu reče: „Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom.” A on uzviknu: „Vjerujem, Gospodine!” I baci se ničice pred njim (Iv 9, 35–38). Krist je iscijelio njegovu sljepoću kako bi, ugledavši ga, mogao prepoznati da je on Mesija. Dok je taj čovjek gledao Isusovo lice, izišao je ne samo iz tjelesne tame nego, nadasve, iz tame duše: po svojoj vjeri mogao je prihvatiti svjetlo koje mu je Krist nudio. S druge strane, farizeji su se, nesposobni priznati vlastitu sljepoću, zatvorili pred Gospodinovim djelovanjem. „Isus im reče: 'Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. Ali sada kažete: "Vidimo", pa vaš grijeh ostaje'” (Iv 9, 41). Možemo se obratiti Djevici Mariji kako bismo naučili prepoznavati svoje pogreške i tako dopustili Isusu da prosvijetli naše duše.

[1] Mons. Fernando Ocáriz, Pastirsko pismo, 16. veljače 2023.
[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 114.
[3] Sveti Alfons Liguori, Rasprava o praksi ljubavi prema Isusu Kristu, 1, 1–5.
[4] Franjo, Homilija, 22. travnja 2020.