- Krunica nas vodi k Isusu
- Put za kontemplativni život
- Za mir i obitelj
PREMA predaji koja seže u 13. stoljeće, početak krunice pripisuje se svetom Dominiku de Guzmánu, kojemu se ukazala Djevica Marija da ga pouči ovoj pobožnosti. Kasnije, u 16. stoljeću, papa sveti Pio V. ustanovio je njezin liturgijski spomendan na današnji datum, obljetnicu pobjede u bitci kod Lepanta. Otada su rimski prvosvećenici neprestano preporučivali ovu molitvu kao »javnu i sveopću molitvu za redovite i izvanredne potrebe svete Crkve, narodâ i cijeloga svijeta«.[1]
Po otajstvima Kristova života, promatranima Marijinim očima, raste naša ljubav prema Bogu i prema drugima. Kao što se dijete privija uz majku kada treba pomoć, tako i mi možemo položiti pred Gospine noge svoje želje da živimo blizu njezina Sina. Sveti Josemaría napisao je: »„Bezgrešna Djevice, znam dobro da sam bijedni siromah koji ne čini drugo nego svaki dan uvećava broj svojih grijeha... ” Tako, rekao si mi nekidan, razgovaraš s našom Majkom. I savjetovao sam ti sa sigurnošću da moliš Svetu Krunicu: Blažena monotonija Zdravomarija koja pročišćuje monotoniju tvojih grijeha!«[2]
»Kada se moli krunica, iznova se proživljavaju najvažniji i najznačajniji trenuci povijesti spasenja; razmatraju se pojedine etape Kristova poslanja.«[3] Krunica nam pomaže živjeti Isusova otajstva ulazeći u njih uz samu Mariju. Ona je stvorenje koje najbolje poznaje Krista, budući da se »Krist oblikovao upravo u njezinu krilu, primivši od nje ljudsku sličnost koja upućuje na još veću duhovnu bliskost«.[4] Približiti se Mariji znači približiti se njezinu Sinu Isusu.
SVETI JOSEMARÍA pozivao nas je da krunicu molimo ne samo usnama, nego i sa željom da pratimo Isusa i Mariju u svakom od prizora. »Jesi li ti ikad razmatrao o toj Tajni? Postani malen. Pođi sa mom da zajedno proživljavamo život Isusa, Marije i Josipa. Svaki dan ćemo im ponovno služiti ... Čut ćemo njihov razgovor. Vidjet ćemo kako Isus Krist raste. Divit ćemo se njegovu skrivenom životu tijekom trideset godina. Bit ćemo nazočni njegovoj muci i smrti. Bit ćemo zadivljeni njegovim uskrsnućem … Jednom riječju, potaknuti ljubavlju (nema druge ljubavi do Ljubavi) razmatrat ćemo o svakom pojedinom trenutku Isusova života.«[5]
Kontemplativni život omogućuje nam da svaki događaj proživimo dublje, da u njemu više uživamo, da osjetimo veće suosjećanje i bolje ga razumijemo, kao netko tko sve čini zajedno s Bogom. Nije isto samo vidjeti zalazak sunca i kontemplirati ga. Pokraj umjetničkoga djela možemo proći tek ovlaš ga pogledavši ili se s divljenjem zadržati na pojedinostima koje ga čine lijepim. Takav nas način življenja vodi da ne ostanemo tek na razini površnoga i izvanjskoga, nego da proniknemo u sve što nam stvarnost nudi, osobito u druge ljude. A upravo tako možemo kontemplirati moleći krunicu.
Stoga istinski moliti krunicu ne znači jednostavno ponavljati zdravomarije bez mnogo razmišljanja, nego otkrivati što se u tim molitvama krije. U njima se možemo sjediniti sa životom Isusa i Marije, riječima arkanđela Gabriela. Želimo da njihov život, malo-pomalo, postane dio našega života; ukratko, želimo »disati« s njima i s Bogom. »Prije svega, kontemplirati nije način djelovanja, nego način postojanja. Biti kontemplativan. A biti kontemplativan ne ovisi o očima, nego o srcu. Tu na scenu stupa molitva, kao čin vjere i ljubavi, kao „dah” našega odnosa s Bogom. Molitva čisti srce i izoštrava naš pogled, omogućujući nam da stvarnost zahvatimo iz drugoga kuta gledanja.«[6]
ČESTO ne uspijevamo moliti i razmatrati krunicu onako kako bismo željeli. Mogućim vremenskim ograničenjima pridružuje se uobičajena borba da usredotočimo pažnju. Nastojimo razmatrati zdravomarije koje tvore otajstva, ali misli nam katkad odlutaju k drugim gorućim brigama. Ove nas riječi svetoga Josemaríje mogu utješiti i ohrabriti: »Rastresen si u molitvi. - Nastoj izbjeći rastresenost, ali se ne brini ako usprkos svemu budeš i dalje rastresen. Zar ne vidiš kako se u naravnom životu čak i najdiskretnija djeca zaokupljaju i zabavljaju onim što ih okružuje, a da mnogo puta ne paze na objašnjenje svoga oca? - To ne znači nedostatak ljubavi ni poštovanja. To je bijeda i tričarija svojstvena djetetu. Pazi, dakle! Ti si dijete pred Bogom.«[7]
Stoga se naša borba pri molitvi krunice neće usredotočiti isključivo na suzbijanje rastresenosti. Štoviše, poslužit ćemo se tim rastresenostima da nahranimo svoju molitvu i te brige položimo u Marijine ruke. Tako su kroz povijest činili sveci. Sveti Ivan Pavao II. rekao je: »Krunica me pratila u trenucima radosti i u trenucima velikih poteškoća. Njoj sam povjerio tolike brige i uvijek sam našao utjehu.«[8]
Od svih nakana koje moleći krunicu možemo povjeriti Gospi, novije su pape posebno istaknuli dvije. Prije svega mir, jer »krunica djeluje smirujuće na one koji je mole, raspolažući ih da u svojoj nutrini prime i iskuse, te da oko sebe šire, onaj istinski mir«.[9] A zatim i obitelj: »Obitelj koja moli zajedno ostaje zajedno. Članovi obitelji, upirući pogled u Isusa, ponovno zadobivaju sposobnost gledati se u oči, komunicirati, biti solidarni, opraštati jedni drugima i vidjeti svoj savez ljubavi obnovljen u Duhu Božjem.«[10] Te dvije nakane možemo povjeriti Mariji, kako bismo bili obitelji koje prenose mir gdje god se nalazile.
[1] Sveti Ivan XXIII., Il religioso convegno, 29. rujna 1961.
[2] Sveti Josemaría, Brazda, br. 475.
[3] Benedikt XVI., govor, 3. svibnja 2008.
[4] Sveti Ivan Pavao II., Rosarium Virginis Mariae, br. 10.
[5] Sveti Josemaría, Sveta krunica, Proslov.
[6] Franjo, Opća audijencija, 5. svibnja 2021.
[7] Sveti Josemaría, Put, br. 890.
[8] Sveti Ivan Pavao II., Rosarium Virginis Mariae, br. 2.
[9] Isto, br. 40.
[10] Isto, br. 41.