Razmatranje: 32. nedjelja kroz godinu (ciklus A)

Nekoliko razmišljanja koja mogu voditi našu molitvu tijekom trideset drugoga tjedna kroz godinu. Teme su: ulje dobrih djela; iščekivanje susreta s ljubljenim; živ i postojan „da”.


  • Ulje dobrih djela
  • Iščekivanje susreta s ljubljenim
  • Živ i postojan „da”

U ISUSOVO su se vrijeme svadbe tradicionalno slavile noću, pa su uzvanici nosili upaljene svjetiljke. Pozivajući se na taj običaj, Isus je govorio o djevicama koje su izišle dočekati zaručnika. »Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja« (Mt 25, 2-4). Kad su djevojke čule da zaručnik dolazi, lude su shvatile da nemaju ulja pa su ga otišle kupiti. No upravo je u tom trenutku zaručnik stigao i samo su mudre djevice ušle s njim na svadbu. Ostale su po povratku bile odbijene jer je već bilo prekasno.

Ta prispodoba zorno pokazuje da se treba pripraviti za Isusov dolazak. „Moramo biti spremni za susret s Njim: ne samo za konačni susret, nego i za svakodnevne velike i male susrete, s pogledom na onaj susret za koji svjetiljka vjere nije dovoljna; potrebno nam je i ulje ljubavi i dobrih djela.”[1] Mnogi su autori u ulju vidjeli simbol ljubavi, „koja se ne može kupiti, već se prima kao dar, čuva se u srcu i potvrđuje djelima”.[2] To je mudrost o kojoj govori današnje prvo čitanje: »Mudrost je sjajna i ona ne tamni: lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže« (Mudr 6, 12).

Mudrost i razboritost potiču nas da svoj zemaljski život iskoristimo kako bismo uljem svojih dobrih djela obasjavali druge. Sveti Josemaría sastavio je molitvu Duhu Svetomu u kojoj moli snagu da ne odgađa odgovor na božanski poziv: „Prosvijetli moj razum da upoznam Tvoje zapovijedi; ojačaj moje srce protiv neprijateljevih zasjeda; raspali moju volju… Čuo sam Tvoj glas i ne želim otvrdnuti srce i opirati se govoreći: ‚poslije… sutra’. Nunc coepi! Sada! Da mi ne bi ponestalo sutrašnjega dana!”[3] U jednoj točki Puta napisao je: „Vladaj se dobro «sada», ne misleći na «jučer», koje je već prošlo, i ne brinući se za «sutra», za koje ne znaš hoće li za te svanuti.”[4] Svaki dan donosi mnoštvo prilika da svoju svjetiljku održimo upaljenom: dobro obavljati svoj posao, s dobrotom služiti drugima, brinuti se za vrijeme posvećeno molitvi… U tim trenutcima možemo izići ususret Bogu koji prolazi našim životom, znajući da će nas jednoga dana čekati na kraju našega života.


LUDE SU djevice zaboravile zašto čekaju: smisao je čekanja bio susret sa zaručnikom. Njihovo je ponašanje slika onih koji žive apsolutizirajući sadašnjost, „gubeći smisao iščekivanja i isključujući svaki pogled na onostrano: čineći sve kao da nikada nećemo otići u drugi život. I tako nam je stalo samo do posjedovanja, do isticanja, do toga da se dobro smjestimo… I uvijek još više. Ako dopustimo da nas vodi ono što nam se čini najprivlačnijim, ono što nam se sviđa, traženje vlastitih interesa, naš život postaje jalov; ne skupljamo nikakvu zalihu ulja za svoju svjetiljku i ona će se ugasiti prije susreta s Gospodinom.”[5]

Današnji psalam upravo izriče molitvu čovjeka koji svoju svjetiljku drži upaljenom jer je svoju nadu položio u Boga: »O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna« (Ps 63, 2). Sve što psalmist čini i osjeća rađa se iz ljubavi prema Bogu. I premda to sa sobom nosi određene poteškoće – umor, žeđ, čežnju – zapravo izražava nezadovoljstvo zaljubljene osobe koja ne može naći mira dok se ne sjedini s ljubljenim: ostala su dobra tek relativno važna jer je ono što doista vrijedi biti s ljubljenim.

Utemeljitelj Opusa Dei smatrao je da se kršćani ne boje toga posljednjeg susreta s Gospodinom jer će on biti velika svadbena gozba s ljubavlju našega života. „Čvrsto se uzdajući u Božju milost, spremni smo već od ovoga trenutka biti velikodušni i odvažni te s ljubavlju paziti na sitnice: spremni smo poći ususret Gospodinu s upaljenim svjetiljkama.”[6] Nosit ćemo svadbeno ruho „satkano od naše ljubavi prema Bogu, ljubavi koju ćemo naučiti skupljati čak i u najneznatnijim poslovima. Upravo oni koji su zaljubljeni paze na pojedinosti, čak i kad čine naizgled nevažne stvari.”[7]


DRŽATI SVJETILJKU upaljenom znači obnavljati želju za susretom s Kristom. „Nije dovoljno samo biti u Crkvi”, propovijedao je sveti Josemaría, „i puštati da godine prolaze. U našem životu, u životu kršćana, prvo obraćenje – onaj jedinstveni trenutak kojega se svatko od nas sjeća, kad smo jasno shvatili sve što Gospodin od nas traži – svakako je vrlo značajno. No kasnija su obraćenja još važnija i sve zahtjevnija. Da bismo olakšali djelovanje milosti u tim obraćenjima, moramo dušu održavati mladom; moramo zazivati Gospodina, znati Ga slušati i, otkrivši što je pošlo po zlu, znati Ga moliti za oproštenje.”[8]

Vjernost nas potiče da tražimo nove načine kako pronaći ulje koje pali našu svjetiljku. Ona nije „mehaničko kopiranje obrazaca iz prošlosti. Vjernost korijenima uvijek je stvaralačka, spremna sići u dubinu, otvorena novim izazovima, osjetljiva za ‚znakove vremena’.”[9] Tako naš prvi „da” ostaje živ. Ne djelujemo samo da bismo ispunili obveze preuzete u prošlosti, a da se u sadašnjosti s njima ne poistovjećujemo; naprotiv, svoj „da” donosimo u sadašnjost i iznova ga prigrljujemo u svojim današnjim okolnostima.

„Vjernost kroz vrijeme ime je ljubavi.”[10] Protjecanje godina potiče tu početnu ljubav da raste jer je ona plod izbora koji je uvijek pred nama. Marija predstavlja tu dinamičnu vjernost. U svakom je trenutku nastojala držati svoju svjetiljku upaljenom i biti spremna za ono što je Bog od nje tražio. Njezino se zvanje Majke Božje izražavalo na različite načine tijekom njezina života. I danas ostaje vjerna tomu pozivu pomažući svojoj djeci da svoje svjetiljke drže upaljenima.


[1] Franjo, Angelus, 8. studenoga 2020.

[2] Benedikt XVI., Angelus, 6. studenoga 2011.

[3] Sveti Josemaría, molitva sastavljena u travnju 1934.

[4] Sveti Josemaría, Put, br. 253.

[5] Franjo, Angelus, 8. studenoga 2020.

[6] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 40.

[7] Isto.

[8] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 57.

[9] Sveti Ivan Pavao II., govor, 10. lipnja 1997.

[10] Benedikt XVI., govor, 12. svibnja 2010.