„NJEGOV otac i majka divili su se onomu što se govorilo o njemu” (Lk 2, 33). I mi smo ispunjeni čuđenjem: time što je Bog odlučio postati dijete, što je imao potrebu za obitelji. U obitelji učimo dopustiti da budemo voljeni, da nam se pomogne i da nam bude oprošteno. Mnogo prije nego što smo uopće sposobni toga postati svjesni, već smo primili ljubav i brigu. To nikada ne možemo u potpunosti uzvratiti, pa se tako nastavlja, iz naraštaja u naraštaj. To nije težak teret, već stvarnost koja nas ispunjava zahvalnošću i potiče da uzvratimo istom mjerom. Hvala Ti, Gospodine, za obitelj koju si darovao svakome od nas!
„Svim srcem svojim poštuj oca svoga i ne zaboravi trudove majke svoje. Sjeti se da su te oni na svijet donijeli” (Sir 7, 29–30), kaže Sveto pismo. Dugujemo zahvalnost onima koji su se brinuli o nama kada nismo bili u stanju ni izraziti svoju zahvalu. Pravedno je da naši roditelji sudjeluju u našoj radosti. Često su upravo oni ti koji su u naš život posijali sjeme vjere i pobožnosti.
Sveti Josemaría pred nas stavlja nezamjenjivo poslanje svake obitelji: „Kada razmišljam o kršćanskim domovima, volim ih zamišljati kao svijetle i radosne, baš kakav je bio dom Svete Obitelji. Božićna poruka odjekuje punom snagom: ’Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim!’ (Lk 2, 14). ’Mir Kristov neka upravlja srcima vašim’, piše apostol (Kol 3, 15). To je mir koji proizlazi iz spoznaje da nas Bog, naš Otac, ljubi, da smo sjedinjeni s Kristom, zaštićeni Blaženom Djevicom Marijom i pod okriljem svetoga Josipa. To je veliko svjetlo koje rasvjetljuje naše živote te nas, usprkos našim osobnim poteškoćama i manama, potiče da hrabro nastavimo dalje”[1].
ONO ŠTO je u našim životima najvažnije jest spoznaja da smo voljeni te učenje kako voljeti. To započinje, prije svega, unutar vlastite obitelji. Istovremeno, činjenica je da stvari nisu uvijek idealne; nitko od nas nije ni blizu savršenstva. Stoga sada možemo zamoliti Isusa, Mariju i Josipa da zagovaraju sve obitelji koje prolaze kroz teška razdoblja.
Moglo bi se reći da je taj temeljni društveni krug kolijevka svakog dara. U njemu osjećamo potvrdu onoga što jesam, osjećamo se blagoslovljenima i otkrivamo da su naši životi, zauzvrat, dar drugima. U naša je srca upisano da smo svi mi djeca. Neki od nas su također očevi ili majke; možda imamo sestre ili braću – no, u svojoj biti, svi smo mi nečija djeca. Život nam je darovan, a postoji Netko tko nas čeka. Čak i u najtežim okolnostima, stvarnost djetinjstva nosi u sebi toliku snagu da često ostaje povlaštenim putem prema susretu s Bogom Ocem.
„Božić se smatra obiteljskim blagdanom. Čin okupljanja i razmjene darova naglašava snažnu želju za uzajamnim zajedništvom te ističe najviše vrijednosti obiteljske ustanove. Obitelj se ponovno otkriva kao zajedništvo ljubavi među osobama, utemeljeno na istini, ljubavi, nerazrješivoj vjernosti supružnika i prihvaćanju života. U svjetlu Božića, obitelj spoznaje svoj poziv da bude zajednica zajedničkih planova, solidarnosti, praštanja i vjere – mjesto na kojem pojedinac ne gubi svoj identitet, već, doprinoseći vlastitim jedinstvenim darovima, potiče rast svih. Tako je bilo i sa Svetom Obitelji, koju vjera prikazuje kao ishodište i uzor svim obiteljima prosvijetljenim Kristom”[2].
U BETLEHEMU je Bog postao jedan od nas. On želi sudjelovati u našoj povijesti, našem putu i našoj slobodi. „Obitelj je kristološki znak, jer očituje Božju blizinu, koji sudjeluje u ljudskom životu sjedinjujući se s njime u utjelovljenju, na križu i u uskrsnuću”[3]. Snaga obitelji tolika je da nas može ispuniti nadom. Sposobnost preobrazbe i iscjeljenja, koja je svojstvena obiteljskoj ljubavi, može nadvladati svaku poteškoću, ma koliko se ona činila nesavladivom. Naše su obitelji okruženje koje je Bog odabrao kako bi nam podario sve svoje darove: prije svega sam život – a s njime i vjeru, poziv, ime, odgoj, naš temperament, naš jezik, mjesto kojem pripadamo... Ta duboka stvarnost potaknula je svetog Ivana Pavla II. da u litanije krunice uvrsti zaziv „Kraljice obitelji”. Od tada milijuni glasova i srdaca mole Djevicu Mariju da štiti obitelji diljem svijeta – kako bi sve one mogle služiti kao kolijevka u kojoj se čovječanstvo neprestano obnavlja.
Naši roditelji i braća i sestre naša su krv i meso, i upravo bi od njih trebala započeti naša apostolska briga. Tako je započeo apostolat prvih Kristovih učenika. Andrija je „najprije našao svoga brata Šimuna i rekao mu: ’Našli smo Mesiju!’ (što znači: Krist). I doveo ga je k Isusu” (Iv 1, 41–42). A Ivan, koji je – uz Andriju – bio među prvima koji su pristupili Gospodinu, podijelio je to otkriće sa svojim bratom Jakovom, pripremajući ga za trenutak kada će Isus Krist susresti Jakova usred njegovih mreža i pozvati ga u svoju službu. Prikladno je što je sveti Josemaría nazvao Mojsijevu zapovijed o poštivanju vlastite obitelji „najslađom zapovijedi”.
Zajedno s Marijom i Josipom, dopustimo da nas ispuni čuđenje. U Betlehemu je Bog sišao u svaku obitelj – osobito u one koje su najviše ranjene – kako bi nas ozdravio, pratio i pomogao nam otkriti presudnu ulogu koju obitelj ima za svako dijete, pa tako i za samog Isusa.
[1] Sveti Josemaría, Susret s Krostom, br. 22.
[2] Ivan Pavao II., Opća audijencija, 29. prosinca 1999.
[3] Franjo, Apostolska pobudnica Amoris Laetitia, br. 161.
