• Matejev susret s Isusom
• Ljubav koja nas vodi usred poteškoća
• Priznati se grešnikom
„ISUS JE VIDIO carinika i, jer ga je ljubio, izabrao ga je.“[1] Ove riječi svetoga Bede sažimaju bitne crte svakoga poziva. U svakom pozivu inicijativa uvijek dolazi od Boga, koji je na nas mislio od sve vječnosti i prati nas na svakom našem koraku. Isus prolazi pokraj mjesta gdje Matej ubire poreze. I ugledavši ga, odlučuje ga pozvati istoga trena. To je otajstvo poziva. Matej se mogao zapitati: Zašto ja? Zašto sada? Imam li potrebne osobine? Kamo će me odvesti ovaj izbor? Bio je carinik, u očima društva javni grešnik. No njegova povijest pokazuje da nijedna od tih briga nije presudna. Jedino što je važno, u Matejevu slučaju i u pozivu svakoga od nas, jest osobni susret s Kristom. On je taj koji nas poziva da Mu pomažemo u Njegovu naumu spasenja.
Isus kaže Mateju: »Pođi za mnom!« To nije samo poziv da Ga prati. „On također govori: ‚Nasljeduj me.’ Isus mu je rekao: ‚Pođi za mnom’, ali ne samo svojim koracima, nego i svojim načinom života. Jer tko kaže da ostaje u Kristu, mora živjeti kako je On živio.“[2] I tako je Matejev život pronašao svoj puni smisao. Počeo je gledati čitavo svoje postojanje novim očima, sa svjetlom koje daje i toplinu i poticaj potrebne za velikodušan odgovor: „Kada biste me pitali kako se prepoznaje božanski poziv, kako ga čovjek postaje svjestan“, napisao je sveti Josemaría, „rekao bih da je to novi pogled na život. Kao da se u nama pali novo svjetlo; to je tajanstveni poticaj koji čovjeka nagoni da svoje najplemenitije snage posveti djelatnosti koja s vremenom postaje način života. Ta životna snaga, nalik silovitoj lavini, ono je što drugi nazivaju pozivom.“[3]
MATEJ je odgovorio na Kristov poziv bez trenutka oklijevanja. Evanđelje nam jednostavno kaže: »On usta i pođe za njim« (Mt 9, 9), ne donoseći nikakve pojedinosti. Ne znamo je li već prije slušao Učitelja kako govori ili je s Njime razgovarao u Kafarnaumu. Ono što ovaj odlomak u svojoj sažetosti ističe jest spremnost kojom slijedi Gospodina čim je primio poziv da dijeli Njegov život. Nešto slično vidimo i kod drugih apostola, poput Andrije i Petra, Filipa i Natanaela te Jakova i Ivana (usp. Iv 1, 40-50; Mt 4, 18-22).
Što je pokrenulo ove jednostavne ribare i carinika Mateja da bez odgađanja pođu za Kristom? Nije lako dati siguran odgovor. Malo znamo o tome tko su bili, kako su razmišljali, koji su bili njihovi snovi i nade. No ono što u evanđeljima vidimo jest da je Isus dotaknuo njihova srca. Dao im je da živo osjete ljubav koju je donio u svijet. I to im je otkriće donijelo neizmjernu radost. „Svako pravo zvanje započinje susretom s Isusom koji nam daruje novu radost i nadu. I On nas vodi, i usred kušnja i poteškoća, prema sve punijem susretu (...) prema punini radosti.“[4]
Matej je dopustio da Isus osvoji njegovo srce. Iskusio je da blizina Njemu daje sreću koju svijet nikada ne može dati. Možda je, nakon nekoliko tjedana provedenih u Isusovoj pratnji, shvatio da će biti poteškoća, budući da nisu svi primali Učitelja jednako otvorena srca. Možda je počeo prepoznavati i vlastite granice i pogreške, u usporedbi s poslanjem kojega je Isus vršio. No Matej je izabrao nadu umjesto svakoga pesimizma i uzdao se da može sačuvati svoju ljubav prema Isusu, čisteći je i obnavljajući, bude li potrebno, mnogo puta. „Zacijelo, u životu ima kušnja; ima trenutaka u kojima treba ići naprijed unatoč hladnoći i protivnim vjetrovima, unatoč mnogim gorčinama. No kršćani poznaju put koji vodi do onoga svetog ognja koji ih je zapalio jednom zauvijek (...) Bog želi da znamo sanjati poput Njega i s Njime, dok putujemo ovim životom, dobro svjesni stvarnosti.“[5]
NAKON SUSRETA s Isusom u carinarnici, Matej je odlučio prirediti gozbu u vlastitoj kući. Htio je proslaviti novi život koji je započinjao pozivajući svoje prijatelje da upoznaju Isusa. Mnogi od njih, poput samoga Mateja, bili su smatrani javnim grešnicima zbog svoje suradnje s Rimskim Carstvom. Kada su to vidjeli farizeji, rekli su njegovim učenicima: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A Isus, čuvši te riječi, jasno pokazuje zašto je došao na ovaj svijet: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike« (Mt 9, 11-13).
Čovjek koji sebe smatra pravednim zatvara vrata Bogu. A onaj koji se prizna grešnikom dopušta Kristu da mu se približi i da ga ozdravi. Bog od nas ne traži besprijekoran život bez pogrešaka, nego skrušeno i ponizno srce. To je najbolja žrtva koju Mu možemo prinijeti (usp. Ps 51, 19). „Siromašne smo glinene posude: krhke i lomljive. Ali Bog nas je stvorio da nas zauvijek ispuni svojom srećom. I već sada, na zemlji, daje nam svoju radost da bismo je mogli širiti svima.“[6] Možemo moliti našu nebesku Majku da nam pomogne da u svome životu iskusimo iscjeliteljsku snagu Božjega milosrđa. Osobito u ispovijedi i Euharistiji primamo milost koja nas potiče da budemo svjedoci Božje neizmjerne ljubavi prema nama.
[1] Sv. Beda Časni, Homilija 21.
[2] Isto.
[3] Sveti Josemaría, Pismo 3, br. 9.
[4] Franjo, Audijencija, 30. kolovoza 2017.
[5] Isto.
[6] Fernando Ocáriz, U svjetlu Evanđelja.