• Isus nam obećava dom u nebu

• Duše u čistilištu i naš zagovor za njih

• Duše u čistilištu: uzajamna pomoć

»NEKA SE ne uznemiruje srce vaše!«, govori nam danas Isus. »Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova« (Iv 14, 1-2). Spomen svih vjernih mrtvih pruža nam priliku da iznova promislimo o stvarnosti vječnoga života, da svoje osjećaje usmjerimo prema nadi u konačni susret s istinskom ljubavlju koja nikada ne prestaje. Nitko od nas nije prešao prag smrti, pa ne znamo kakav će taj trenutak biti. Bog je htio, u svome Sinu, objaviti što nas čeka u Njegovu prebivalištu.

»Jučer i danas mnogi posjećuju groblja, koja su, kako i sama riječ kazuje, „mjesto počinka”, dok čekamo konačno buđenje. Lijepo je pomisliti da će nas probuditi sâm Isus. Isus je sâm objavio da je smrt tijela poput sna iz kojega nas On budi. S tom se vjerom zaustavljamo – makar duhovno – na grobovima svojih dragih, onih koji su nas ljubili i činili nam dobro. No danas smo pozvani sjetiti se svih, pa i onih kojih se nitko ne sjeća.«[1]

»Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi«, nastavlja Isus, »da i vi budete gdje sam ja« (Iv 14, 3). »Čovjeku je potrebna vječnost, jer svaka je druga nada za njega prekratka, preograničena. Čovjeka je moguće objasniti samo ako postoji Ljubav koja nadilazi svaku izoliranost, pa i onu smrti, u cjelini koja nadilazi i prostor i vrijeme.«[2]

»POKOJ VJEČNI daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima«,[3] molimo danas na početku mise. Vjerni mrtvi koji još nisu stigli u nebo istodobno proživljavaju i trpljenje i radost. Bol i sreća tajanstveno se isprepliću u čistilištu. Razlog njihove radosti jest sigurnost da će vidjeti Boga: dobili su bitku, odlučili su biti sretni na zemlji i u nebu. Na korak su od slave, zbog čega ih kršćanska predaja naziva „blaženim dušama u čistilištu”.

Čak je i trpljenje koje ondje proživljavaju izvor radosti, jer ga duše prihvaćaju posve se predajući božanskoj volji. Gorućom, premda još nesavršenom ljubavlju klanjaju se otajstvu Božje svetosti. Sveta Katarina Genovska, poznata osobito po svojem viđenju čistilišta, »nije čistilište vidjela kao prizor iz utrobe zemlje: za nju ono nije izvanjski, nego nutarnji oganj. To je čistilište: nutarnji oganj. Svetica govori o hodu čišćenja duše na putu prema punom zajedništvu s Bogom, polazeći od vlastitoga iskustva duboke boli zbog počinjenih grijeha u usporedbi s beskrajnom Božjom ljubavlju.«[4]

U jednoj od euharistijskih molitava u Misalu svećenik u ime sviju moli Boga: »Spomeni se i naše braće i sestara koji usnuše u nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvome milosrđu: privedi ih svjetlošću svoga lica.«[5] Od svih molitava i dobrih djela koja možemo prikazati za pokojne najvrjednija je sveta oltarska žrtva. Crkva, u želji da te duše što prije stignu u nebo, danas dopušta svim svećenicima da tri puta slave svetu misu. Potiče nas i da za te duše molimo izvan mise. Pobožnost kršćanskoga puka nalazi u pobožnim vježbama poput svete krunice, pokojničkih otpjeva i djelâ pokore istinski put molitve i zagovora za pokojne.

ZAJEDNIŠTVO s cijelom Crkvom, a u ovom slučaju s pokojnima, znači da »naša molitva za njih može ne samo njima pomoći, nego može i njihov zagovor za nas učiniti djelotvornim«.[6] Sveci su bili veliki promicatelji te uzajamne pomoći. Sveti Alfonz Liguori kaže da možemo vjerovati da »Bog dušama u čistilištu daje na znanje naše molitve. I tako ih, budući da su ispunjene tolikom ljubavlju, zasigurno možemo moliti da nas zagovaraju.«[7] Sveta Terezija od Djeteta Isusa često je pribjegavala njihovoj pomoći, a nakon što bi je primila, osjećala se duboko dužnom: »Bože moj, molim Te da platiš dug koji sam napravila prema dušama u čistilištu.«[8] I sveti se Josemaría uvelike oslanjao na njihovu pomoć: »U počecima sam vrlo snažno osjećao društvo duša iz čistilišta. Osjećao sam ih kao da me povlače za reverendu, moleći me da molim za njih i da tražim njihov zagovor. Otada, zbog velikih usluga koje su mi učinile, volim propovijedati o toj stvarnosti i njegovati je u dušama: moje dobre prijateljice, duše u čistilištu.«[9]

Ovo iskustvo svetaca pokazuje nam da naša ljubav prema onima koje volimo može dosegnuti i onkraj smrti. »Nijedan čovjek nije otok, sam za sebe. Naši su životi međusobno povezani i preko bezbrojnih međudjelovanja isprepleteni jedni s drugima. Nitko ne živi sam. Nitko ne griješi sam. Nitko se ne spašava sam. Životi drugih neprestano se prelijevaju u moj: u ono što mislim, govorim, činim i postižem... Kao kršćani nikada se ne bismo smjeli ograničiti na pitanje: kako mogu spasiti sebe? Trebamo se pitati i: što mogu učiniti da se drugi spase, da i za njih izađe zvijezda nade? Tada ću učiniti najviše i za svoje osobno spasenje.«[10]

»Obratimo se sada Gospi, koja je pod križem proživjela tragediju Kristove smrti i imala udjela u radosti Njegova uskrsnuća. Neka nam Marija, Vrata nebeska, pomogne sve više razumijevati vrijednost molitve za duše pokojnih. One su nam blizu! Neka nas podupire na našem svakodnevnom hodočašću zemljom i pomogne nam da nikada ne izgubimo iz vida posljednji cilj života, a to je nebo.«[11]

[1] Franjo, Angelus, 2. studenoga 2014.

[2] Benedikt XVI., audijencija, 2. studenoga 2011.

[3] Ulazna antifona, misa Spomena svih vjernih mrtvih.

[4] Benedikt XVI., audijencija, 12. siječnja 2011.

[5] Rimski misal, Druga euharistijska molitva.

[6] Katekizam Katoličke Crkve, br. 958.

[7] Sveti Alfonz Liguori, Velika sredstva molitve, pogl. I, 3.

[8] Sveta Terezija od Djeteta Isusa, Posljednji razgovori, 6. kolovoza 1897.

[9] Sveti Josemaría, riječi iz 1967., citirano u: Javier Echevarría, Memoria del Beato Josemaría Escrivá, Rialp, Madrid 2000., str. 187.

[10] Benedikt XVI., Spe salvi, 30. studenoga 2007., br. 48.

[11] Franjo, Angelus, 2. studenoga 2014.