- Izići iz špilje poput Ilije
- Revnost svetoga Pavla
- Samoća i služenje
ILIJA zauzima posebno mjesto među likovima Staroga zavjeta. Pismo kaže da je bio »kao oganj« i da mu je riječ »plamtjela kao buktinja« (Sir 48, 1). Prvo čitanje ove nedjelje otkriva, međutim, da tajna toga proroka nije bila u njegovoj vlastitoj neiscrpnoj snazi, nego u tome što je svu snagu naučio tražiti u Bogu. Nakon prijetnji koje je primio poslije svoje pobjede nad Baalovim svećenicima, Ilija je pobjegao na Horeb i sklonio se u špilju. Ondje mu je došao Gospodinov glas i pozvao ga da otvori svoje srce: »Što ćeš ti ovdje, Ilija?« (1 Kr 19, 9). Prorok je odgovorio izjavivši svoju gorljivu revnost za Božji Savez. Tada je ponovno začuo Božji glas: »Iziđi i stani u gori pred Jahvom« (1 Kr 19, 11). Prošli su pred njim silan vihor, potres i oganj, ali Gospodin nije bio u tim razularenim silama. Tek kada začuje »šapat laganog i blagog lahora« (1 Kr 19, 12), Ilija prepoznaje Božju prisutnost. Zakriva lice plaštem i staje pred Gospodina. Tada ponovno čuje isto pitanje: »Što ćeš ovdje, Ilija?« (1 Kr 19, 13). I prorok u molitvi otvara srce te još jednom izjavljuje svoju vjernost Gospodinu. Nakon toga iskustva Ilija više ne ostaje skriven u špilji. Ojačan u svome poslanju, neustrašivo se vraća svome narodu da pomazuje kraljeve i proroke.
U određenom je smislu naša molitva poput Ilijine. Dolazimo moliti jer nas Bog zove. I On traži da započnemo iskrenim ispitivanjem svoga srca: »Što ćeš ti ovdje?« Katkad nam to pitanje postavlja više puta, jer nas strah navodi da ostanemo zatvoreni u svojoj špilji, u svojoj zoni udobnosti; ili zato što nam sile koje uzburkavaju naš unutarnji svijet ne daju čuti Njegov glas. Drugi nas put, uz pomoć nekoga tko nas vodi – savjeta prijatelja ili svećenika koji propovijeda razmatranje, riječi Pape ili nekoga sveca, prijedloga u duhovnom vođenju – Gospodin uči izići iz naše špilje i istinski stati u Njegovu prisutnost. Tako se učimo osluškivati Njegova nadahnuća i ući u Njegov počinak, dopuštajući da nas Njegova prisutnost ispuni mirom. Tada možemo čuti Njegov glas te otkriti i prigrliti Njegovu volju, puštajući da On u nama ponovno rasplamsa osjećaj poslanja.
DRUGO čitanje ove nedjelje stavlja pred nas još jednoga čovjeka molitve: svetoga Pavla. Njegove su poslanice riznica u koju taj čovjek, toliko zaljubljen u Krista, izlijeva bogatstvo svoga unutarnjeg života. Poput Ilije, i apostol, otvarajući svoje srce, otkriva unutarnji svijet ispunjen uzburkanošću i gorljivim osjećajima. U Poslanici Rimljanima Pavao otkriva svoje trpljenje za one koji se zatvaraju Evanđelju: »silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu« (Rim 9, 2-3).
Taj osjećaj koji Pavao izražava pokazuje nam da život molitve ne umanjuje našu brigu za druge. Mir kojim nas Bog ispunja u molitvi nema ničega zajedničkoga s ravnodušnošću; on nas ne izolira od drugih niti nas zatvara u individualističko duhovno zadovoljstvo. Naprotiv, u molitvi nas Bog čini dionicima svojih gorućih želja za otkupljenjem. Molitva nam, štoviše, pomaže oblikovati srce poput Gospodinova, „koji se uvijek brine za potrebe svoje djece, osobito onih najpotrebnijih”.[1]
Ilija treba izići iz špilje i vratiti se svome narodu. Pavao nikada ne gubi ljubav prema svojoj braći, unatoč zaprekama, mržnji i progonima koje trpi. I upravo po njihovoj molitvi Gospodin u njihovim srcima održava plamen apostolske revnosti, koji je spojiv s velikim mirom što ga Bog priopćuje svojom prisutnošću. Postojana briga za druge očituje se tako u zagovoru, obliku molitve svojstvenom „srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem”.[2] Stoga je i prikladno da naša molitva bude „ispunjena licima i imenima”,[3] jer u njoj Bogu iznosimo potrebe onih koje je On sam stavio na naš put.
U EVANĐELJU ove nedjelje vidimo kako Isus usklađuje svoje traženje samoće za molitvu s brigom za druge. Nakon što je nahranio mnoštvo svojom riječju i kruhom koji je umnožio, Gospodin se povlači na goru da moli. Osjeća potrebu biti nasamo sa svojim Ocem i djelatno traži tu samoću. No molitva Ga ne navodi da zaboravi svoje učenike. S gore ih promatra kako se bore s vjetrom i valovima te im dolazi hodajući po vodi usred oluje. Približava im se da ih ohrabri i ispuni mirom: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14, 27), govori im. Petar, uzdajući se u Njegovu riječ, i sam počinje hodati po vodi. No osjetivši silinu vjetra, obuzima ga strah i počinje tonuti. Tada viče: »Gospodine, spasi me!« A Isus mu odmah pruža ruku, hvata ga i govori mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« (Mt 14, 30-31).
Petar tone kada odvrati pogled od Gospodina i dopusti da ga svlada silina vjetra. Nešto se slično može dogoditi i nama kada prema Isusu pokušavamo hodati usred oluja svakodnevnoga života oslanjajući se tek na površan unutarnji život. Katkad nam je teško uskladiti molitvu s našim aktivnostima pa možemo pomisliti da je dovoljno zaputiti se hodati po vodi, a da se prije toga nismo pobrinuli za te trenutke samoće s Bogom. No sam Isus hoda po vodi usred oluje nakon što je molio. Da ne bismo potonuli na svome putu prema Gospodinu, potreban nam je život molitve koji našu vjeru drži živom. Kao što je preporučivao sveti Josemaría: „Nastoj svaki dan naći nekoliko minuta one blažene samoće koja ti je toliko potrebna da održiš svoj unutarnji život.”[4]
To je put kojemu nas uči Isus i koji učimo i od Ilije, Pavla i svih svetaca: tražiti samoću i tišinu potrebne za molitvu; i odande dopustiti Gospodinu da nas potakne na poslanje i služenje. Sveta Terezija iz Kalkute prekrasno je sažela taj put u ljestvama čija je prva prečka tišina koja omogućuje čuti Božji glas: „Plod tišine je molitva. Plod molitve je vjera. Plod vjere je ljubav. Plod ljubavi je služenje, a plod služenja je mir.”[5] Evanđelje nam pokazuje da je to bio i odgovor Djevice Marije, koja je posvećivala vrijeme razmišljanju o događajima svoga života, prebirući ih u svome srcu (usp. Lk 2, 19.51). Gospa nam može pomoći da sav svoj život izgradimo na tom čvrstom temelju – na životu molitve.
[1] Lav XIV., Dilexi te, br. 8.
[2] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2635.
[3] Franjo, Evangelii gaudium, br. 274.
[4] Sveti Josemaría, Put, br. 304.
[5] Sveta Terezija iz Kalkute, riječi koje citira sveti Ivan Pavao II., govor, 20. listopada 2003.