• Iskrenost naših osjećaja
• Osjećaji nam daju dragocjene obavijesti
• Djelovati u skladu sa svojim identitetom
„ČOVJEK NEKI imao dva sina…" (Mt 21,28). Tako započinje prispodoba koju je Isus uputio glavarima svećeničkim i starješinama naroda. Vjerojatno im to nije bila prva prilika da razgovaraju s Učiteljem. Stoga su znali da se iza njegovih naizgled bezimenih priča često kriju duboke istine o njima samima. Njegove prispodobe nisu bile vježbe izražavanja - premda su mnoge od njih lijepe pripovijesti - nego riječi izgovorene iz njegova srca i namijenjene tomu da ganu srca slušatelja.
Otac iz prispodobe obojici sinova upućuje istu molbu: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!" (Mt 21,28). Čini se da ni jedan ni drugi nisu osobito zaneseni sjetvom ni berbom, a možda toga dana nisu ni namjeravali raditi. Očeva ih molba zatječe nespremne i svaki reagira na svoj način. Dok prvi sin, vidljivo ozlovoljen, ocu bez okolišanja kaže da neće ići, drugi skriva ono što nosi u srcu. Možda se i usiljeno nasmiješio, ali uglađenost nije sasvim prikrila njegovo nezadovoljstvo dok ocu odgovara: „Evo me, gospodaru!" (Mt 21,30).
Na kraju nijedan od njih ne održi riječ. Onaj koji je rekao da ne želi raditi ipak odlazi u vinograd, dok sin koji se doimao spremnim vršiti očevu volju na koncu nije poslušao. U oba slučaja djela proturječe riječima, ali među njima postoji bitna razlika: onaj koji je bio iskren s ocem naposljetku čini dobro, dok onaj kojemu je bilo stalo da pred ocem sačuva dobar dojam kreće drugim putem. I u našemu odnosu s Bogom prvi je korak prema pravomu obraćenju iskrenost srca: pouzdanje da mu se možemo otvoriti bez zadrške. Možemo mu čak reći, poput prvoga sina, da nam se ne da raditi ono što nam je povjereno, jer „jedno je jasno: u Isusovoj prisutnosti očituju se pravi osjećaji srca, izbijaju na vidjelo pravi stavovi".[1]
RIJEČI SVETOGA PAVLA iz drugoga čitanja današnje Mise prava su majstorska lekcija o tome što znači biti kršćanin: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu" (Fil 2,5). Poistovjetiti se s Isusom Kristom ne znači izvanjski ga oponašati, kao što malo dijete nesvjesno ponavlja pokrete odraslih oko sebe: to je unutarnji put na kojemu Krist zaposjeda naše srce. Duboka preobrazba koju u nama ostvaruju milost i osobna borba dovodi nas do toga da osjećamo kao Isus. „Ući u Isusove osjećaje: to bi trebala biti naša svakodnevna vježba kršćanskoga življenja."[2]
Naše spontane emotivne reakcije na ljude i događaje pružaju nam prvi uvid u naš unutarnji svijet. Kad, primjerice, prvi sin kaže ocu da ne želi ići raditi u vinograd, možemo zaključiti da mu je taj posao odbojan, da je umoran ili da u njemu ne vidi smisla. Nešto u njegovoj nutrini navodi ga da taj napor doživljava kao nešto negativno. Osjećaji nose dragocjene informacije o nama samima: pomažu nam razabrati koje vrijednosti upravljaju našim životom, čak i kad nas pokreću nesvjesno. Znati što nas raduje, a što žalosti, pomaže nam da razumijemo sebe i potom promislimo jesu li naše reakcije usklađene s Kristovima.
Usporedba naših osjećaja s Isusovima pomaže nam ispitati želimo li doista živjeti njegove kreposti i usvojiti ih kao vlastite. Sveti Josemaría jednom nas je, primjerice, pozvao da promislimo o osjećajima koje u nama budi krepost siromaštva: „Kažeš mi da želiš živjeti sveto siromaštvo, nenavezan na stvari kojima se služiš. Zapitaj se, stoga, imaš li, u odnosu prema siromaštvu i bogatstvu, istog duha kao Isus, dijeliš li njegove osjećaje?"[3] Na sličan način možemo se ispitati i o drugim krepostima i trenutcima svoga života.
OSJEĆAJI NEMAJU posljednju riječ u prispodobi o dvojici sinova. Njihove spontane prve reakcije nadvladane su razmišljanjem. Jedan sin uviđa dobro koje donosi rad u vinogradu i radost koju će njegova poslušnost pričiniti ocu. Drugi, isprva potaknut željom da na oca ostavi dobar dojam, prisjeća se koliko je posao naporan i odlučuje potražiti druga dobra. U oba slučaja odlučujuća nije početna emocija, nego to što svaki od njih odlučuje djelovati u skladu s idealom koji smatra važnim za svoj život. Prepoznati svoja raspoloženja ne znači da se prema njima moramo i ravnati, ali nam pomaže da produbimo samospoznaju i donosimo odluke dosljedne svome identitetu i onomu što nas uistinu čini sretnima.
Činjenica da katkad moramo djelovati unatoč svojim osjećajima ili čak protiv njih ne umanjuje važnost emocija u kršćanskome životu. Naprotiv: kad je sveti Josemaría, primjerice, priznao da je često morao „ići protiv struje", boreći se protiv svojih početnih sklonosti, odmah je dodao da je to činio „iz Ljubavi".[4] A premda se ljubav ne može svesti na osjećaj, ona u sebi nosi temeljnu osjećajnu dimenziju. Tako je sin koji isprva nije htio raditi, kad je odlučio poslušati očevu volju, to vjerojatno učinio iz sinovske privrženosti i ljubavi, koje su se na kraju pokazale važnijima od njegove lijenosti ili bezvoljnosti. U svome je srcu otkrio dublji i bolji osjećaj od onoga koji je najprije zamijetio.
Stoga nas ispunja nadom to što u prispodobi možemo nazrijeti sliku Isusa koji moli u Getsemanskome vrtu. U njegovu su ljudskom srcu možda postojali osjećaji koji su ga navodili da odbaci patnju i Križ, ali to je isto srce bilo prožeto i dubokim osjećajima sinovstva prema Ocu i ljubavi prema svakome od nas. Ti su osjećaji odredili njegovo djelovanje. Možemo zamoliti našu Gospu, Majku sve djece koja žele živjeti u poslušnosti Božjoj volji, da nam pomogne razabrati koji nas osjećaji čine sličnijima Isusu. Tada ćemo imati velikodušna srca i s radošću raditi u Gospodinovu vinogradu.
[1] Papa Franjo, Homilija, 22. III. 2020.
[2] Papa Benedikt XVI., Audijencija, 1. VI. 2005.
[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 888.
[4] Usp. sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 152.