- Jačati pastire

- Ljubav prema našim roditeljima

- Prigrliti križ

PROROK ELIZEJ otišao je jednoga dana u Šunam, gdje je živjela imućna žena koja ga je pozvala u svoj dom na objed. I tako bi, svaki put kad bi Elizej prolazio onuda, svratio na objed. Žena je shvatila da je on čovjek Božji te su, nakon razgovora s mužem, odlučili pripremiti mu sobu: »Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, stol, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo« (2 Kr 4, 10). Elizej je bio zahvalan na uporabi sobe i želio je pronaći način da uzvrati na tu gostoljubivost. Kad je Šunamka odbila prihvatiti bilo što, Elizej je doznao da par nije mogao imati djece, pa joj je rekao: »Dogodine u ovo doba zagrlit ćeš sina u naručju« (2 Kr 4, 16). I u određeno je vrijeme ona rodila sina.

Bog zna nagraditi djela ljubavi koja prinosimo svojoj braći i sestrama, osobito ako su, poput Elizeja, od Njega pozvani da izvrše neko poslanje. »Tko vas prima, mene prima«, rekao je Isus apostolima kad ih je poslao da navijeste dolazak kraljevstva (Mt 10, 40). Doista, naš ih je Gospodin uvjerio da neće ostati nenagrađena ni čaša hladne vode dana Njegovim učenicima (usp. Mt 10, 42). I sam je Krist primao smještaj od prijatelja i znanaca, jer nije imao gdje nasloniti glavu, te je spremno priznavao ljubaznost koja Mu je iskazana. Moglo bi se reći da se Bog oslanja na ljudske odnose kako bi ojačao pastire svojega naroda. Najprije moleći za njih, da »uvijek budu službenici radosti Evanđelja za sve narode«.[1] A i bivajući blizu njih te im pružajući materijalnu potporu, kako bi ih podsjetili da nisu sami i kako bi ih poduprli u njihovu svećeničkom radu.

U SVOJEM govoru apostolima naš je Gospodin govorio i o uvjetu za nasljedovanje Njega: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan« (Mt 10, 37). Dakako, to ne znači da bi Njegovi učenici trebali prekinuti sve obiteljske veze. Štoviše, u drugoj je prigodi Isus ukorio učitelje Zakona što lišavaju svoje roditelje onoga što im je potrebno pod izlikom da to daju za žrtvenik (usp. Mk 7, 8-13). No kad je »ljubav prema roditeljima i djeci nadahnuta i pročišćena ljubavlju prema Gospodinu, ona tada postaje posve plodonosna i donosi dobre plodove unutar same obitelji i daleko izvan nje«.[2] Stoga Isus želi naglasiti da ljubav prema Bogu dolazi na prvome mjestu, jer ako je autentična, dovest će do veće ljubavi prema vlastitim roditeljima i djeci.

Sveti je Josemaría običavao govoriti da članovi Opus Dei devedeset posto svojega poziva duguju svojim roditeljima. Ako su bili velikodušni u odgovoru na božanski poziv, to je zato što su tu velikodušnost iskusili u svojoj obitelji. A to bi se, u većini slučajeva, moglo proširiti na sva zvanja u Crkvi. Stoga, kad Bog na poseban način pozove njihovu djecu, roditelji to ne vide kao žrtvu. Naprotiv, to je »golema čast, razlog za veliki i sveti ponos, znak posebne privrženosti, sasvim osobite naklonosti koju je Bog iskazao«.[3] Jer to je kao da naš Gospodin priznaje »dobro djelo« koje su učinili posijavši sjeme Božje ljubavi u duše svoje djece. A njihova su ga djeca njegovala vlastitom slobodom, zahvaljujući primjeru i molitvi svojih roditelja.

ISUS također upozorava svoje apostole da neće nedostajati nedaća u poslanju koje se spremaju poduzeti. »Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga« (Mt 10, 38-39). Ujedno ih hrabri da se ne boje, jer oni koji su u Božjim rukama »znaju da zlo i nerazumnost nemaju posljednju riječ, nego da je jedini Gospodar svijeta i života Krist«.[4]

Svatko se u svome životu mora suočiti s obiteljskim problemima, radnim komplikacijama, neočekivanom bolešću... Katkad će se Križ očitovati i u onim crtama vlastite ili tuđe osobnosti koje teško podnosimo ili u manama ili porazima u našoj borbi koji nas posramljuju. Isus nam želi pomoći odbaciti osjećaj da smo sami ili zarobljeni nedaćama na koje nailazimo. Istina je da, najčešće, ne možemo živjeti nesvjesni svega toga, kao da zlo koje dolazi od đavla i istočnoga grijeha ne postoji, ili priželjkujući pod svaku cijenu spokojan i bezbrižan život. Naš nas Gospodin uzima za ruku i pomaže nam prigrliti taj problem, tu manu, baš kao što je On prigrlio Križ zajedno sa Šimunom Cirencem.

»U Muci je Križ prestao biti simbol kazne i postao umjesto toga znak pobjede. Križ je obilježje Otkupitelja: in quo est salus, vita et resurrectio nostra: u njemu je naše spasenje, naš život i naše uskrsnuće.«[5] Ni Majka Božja nije bila pošteđena dijeljenja tereta Križa. Možemo zamoliti našu Gospu da nas nauči kako nositi vlastiti križ s nadnaravnim smislom, svjesni da smo djeca Božja.

[1] Franjo, Poruka, 19. lipnja 2020.

[2] Franjo, Angelus, 28. lipnja 2020.

[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 18.

[4] Benedikt XVI., Angelus, 22. lipnja 2008.

[5] Sveti Josemaría, Križni put, Druga postaja, br. 5.