- Pitanje bez vidljivog rješenja
VEĆ NEKOLIKO dana vođe izraelskoga naroda pokušavaju uhvatiti Isusa u pogrešci ili u proturječnosti riječi. Postavljaju ono što smatraju ključnim pitanjem, koje od njega zahtijeva da se opredijeli: Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo? (Mk 12,14). Valja se podsjetiti da se židovski narod u Rimskome Carstvu osjećao nelagodno iz političkih, ali i vjerskih razloga: štovanje koje se iskazivalo caru bilo je uvreda Bogu Izraelovu. Pitanje koje postavljaju Isusu naoko nema ispravna odgovora. Ako kaže da je dopušteno, njegov će ga narod smatrati izdajicom; ako kaže da nije, mogli bi ga optužiti za pobunu protiv rimskih vlasti.
Isusov ga odgovor stavlja iznad prijepora: Podajte caru carevo, a Bogu Božje (Mk 12,17). Najprije ih podsjeća na odgovornost svakoga građanina prema državi: na novčiću je carev lik i danak se mora platiti. No odmah zatim podsjeća ih na čovjekovu odgovornost pred Bogom, čiji je lik utisnut u naše srce i dušu. Dvojba koju izraelske vođe žele da on razriješi ukorijenjena je u pogrešnoj pretpostavci.
Sveti Josemaría često nas je podsjećao da »ne postoji sukob ni suprotnost između služenja Bogu i služenja ljudima; između vršenja naših građanskih prava i dužnosti i onih vjerskih; između nastojanja da izgrađujemo i poboljšavamo zemaljski grad i uvjerenja da kroz ovaj svijet prolazimo na putu prema nebeskoj domovini.«[1] Upravo je obratno: kad su u dobrome poretku, ta se dva područja našega života međusobno hrane i osnažuju. Davati slavu Bogu vodi nas k tome da brinemo za svijet koji nam je stvorio i dao u baštinu, a raditi sa svojim bližnjima na izgradnji pravednijega svijeta način je suradnje u Božjemu djelu.
PODAJTE CARU carevo (Mk 12,17). Sveti Josemaría volio nam je govoriti da kršćani, dok rade, stoje nogama na zemlji, a glavom u nebu. Svojoj je djeci poručivao: »Ne sumnjajte: svaki oblik bijega od poštenih stvarnosti svakodnevnoga života za vas je, ljude i žene ovoga svijeta, nešto što se protivi Božjoj volji.«[2] Svoj put k svetosti pronalazimo u svojim društvenim dužnostima i obvezama. Pozvani smo svojim radom učiniti svijet boljim mjestom te donijeti Kristovo svjetlo u sva zemaljska okruženja i zanimanja.
»Sve je vaše, ali vi ste Kristovi, a Krist Božji« (1 Kor 3,22-23), kaže sveti Pavao. Prelat Opusa Dei napisao je: »Pred ovom stvarnošću – sve je vaše – radujemo se radostima drugih; uživamo u svim dobrima koja nas okružuju i uključujemo se u izazove svojega vremena.«[3] Mnogi ljudi oko nas pate i u potrebi su zbog rata i siromaštva u različitim dijelovima svijeta. Riječi svetoga Pavla poziv su da izazove svijeta učinimo svojima, počevši od onih koji su nam najbliži: obiteljskih poteškoća, sukoba na poslu, umora od ohrabrivanja drugih u kojem sporom projektu ili drugih bolnih situacija s kojima se moramo suočiti.
Svi možemo pomoći u rješavanju problema svojega vremena. Po zajedništvu svetih možemo biti sigurni da naša molitva i sakramentalni život uistinu olakšavaju patnje koje nas okružuju. A naši nam talenti omogućuju da svojim djelima poboljšamo živote ljudi oko nas. »Usred kriza i oluja Gospodin nas zove i poziva da probudimo i aktiviramo onu solidarnost koja može pružiti čvrstoću, oslonac i smisao ovim trenutcima u kojima se čini da je sve uništeno. Neka nas stvaralaštvo Duha Svetoga potakne da iznjedrimo nove oblike obiteljske gostoljubivosti, plodnoga bratstva i opće solidarnosti.«[4]
PODAJTE BOGU Božje (Mk 12,17). Nakon što je potvrdio da je dopušteno plaćati danak caru, Isus ističe mnogo dublju istinu: mi pripadamo Bogu. Odnosi koje stvaramo u društvu važni su, utječu na naše radosti i brige i postaju dio našega karaktera. No Isus nas podsjeća da smo stvoreni na Božju sliku. »Ako je carev lik bio utisnut na rimskim novčićima koje je upravo zato trebalo predati caru, ljudsko srce nosi otisak Stvoritelja, jedinoga Gospodina našega života. Istinska sekularnost stoga ne znači zanemarivanje duhovne dimenzije, nego prepoznavanje da upravo ona radikalno jamči našu slobodu i samostalnost od zemaljskih stvarnosti, zahvaljujući uputama stvarateljske Mudrosti koju ljudska savjest može prihvatiti i ostvariti.«[5]
Bog nam je sve dao. Zato »možemo i moramo živjeti svoj život u priznavanju te temeljne pripadnosti i u srdačnoj zahvalnosti prema našemu Ocu, koji svakoga od nas stvara pojedinačno, neponovljivo, ali uvijek na sliku svojega ljubljenoga Sina, Isusa.«[6] Spoznaja da ovisimo o Bogu ne umanjuje našu čovječnost niti slabi naše odnose. Naprotiv, pomaže nam shvatiti svoj identitet ljubljene djece, cijeniti vlastitu vrijednost i vidjeti se kao braća i sestre. Kad radimo na poboljšanju svojega svijeta, vraćamo Bogu ono što mu pripada. Tako ćemo uvijek moći s nadom gledati u budućnost i hrabro odgovarati na izazove. Možemo zamoliti Djevicu Mariju da nam, uz Božju pomoć, učini svijet boljim mjestom, baš kao što je ona činila u svome domu u Nazaretu.
[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 165.
[2] Sveti Josemaría, Strastveno ljubiti svijet.
[3] Msgr. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 19. III. 2022., br. 7.
[4] Papa Franjo, Audijencija, 2. IX. 2020.
[5] Papa Benedikt XVI., Audijencija, 17. IX. 2008.
[6] Papa Franjo, Angelus, 22. X. 2017.