SVETKOVINA Presvetog Trojstva sažima sve što nam je objavljeno tijekom Uskrsa: smrt i uskrsnuće Gospodinovo, njegov uzašašće zdesna Ocu i izlijevanje Duha Svetoga na Duhove. Na ovaj blagdan liturgija započinje hvalom i klanjanjem Trojstvu, koje nam je objavljeno u Isusu Kristu: „Blagoslovljen Bog Otac i Jedinorođeni Sin Božji i Duh Sveti, jer nam se smilovao“ (Ulazna antifona). Trojstvo nije samo otajstvo o identitetu Boga. Ono je, na poseban način, otajstvo njegove milosrdne ljubavi prema svijetu i prema svakome od nas.
„Krstim vas“, rekao je svećenik, dok nam je tri puta izlijevao vodu po glavama, „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ A sveti Hilarije komentira: „Gospodin nam je zapovjedio da se krstimo (...) u ispovijedanju vjere u Stvoritelja, u jedinorođenog Sina i u onoga koji se zove Dar. Postoji samo jedan Stvoritelj svega, budući da postoji samo jedan Bog Otac, od kojega sve dolazi; i samo jedan jedinorođeni Sin, Gospodin naš Isus Krist, po kojemu je sve stvoreno; i samo jedan Duh, koji je dan svima nama.“[1]
Trojstvo nas je kao djecu uvelo u božansku intimnost. Voda krštenja dala nam je sposobnost da se povežemo s tri Osobe. Štoviše: stvoreni smo za ovaj odnos ljubavi; da slavimo Oca, Sina i Duha Svetoga. „Mnogo ste me puta čuli kako kažem“, propovijedao je sveti Josemaría, „da je Bog u središtu naše duše u stanju milosti; i da stoga svi imamo izravnu vezu s Bogom, našim Gospodinom.“ Što vrijede sve ljudske usporedbe u usporedbi s tom božanskom, divnom stvarnošću? Na drugom kraju niti, čeka nas (...) cijelo Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti, jer gdje se nalazi jedna od božanskih Osoba, tu su i druge dvije. Nikada nismo sami.“[2]
SVAKI PUT kad se prekrižimo, sjećamo se imena Boga u kojeg smo kršteni. Euharistijsko slavlje započinje i završava znakom križa. Često se isto događa kada započinjemo ili završavamo molitvu. Postoje i ljudi koji imaju običaj činiti znak križa kada ulaze ili izlaze iz svog doma, te u mnogim drugim trenucima molitve. „U znaku križa i u ime živoga Boga sadržan je navještaj koji rađa vjeru i nadahnjuje molitvu“[3].
Sveti Pavao podsjeća nas da putujemo prema Bogu, po Kristu, u ljubavi „izlivenoj u srca naša po Duhu koji nam je dan“ (Rim 5,5). To je „nada koja ne postiđuje“. U punini vremena, Bog je odlučio otkriti nam svoju božansku intimnost, čineći nas djecom Boga Oca po otkupljenju Boga Sina, snagom milosti Boga Duha Svetoga. Njegova ljubav nastavlja ostvarivati djelo našeg spasenja i posvećenja. Sveta Terezija iz Kalkute jednom je na ulici susrela stariju ženu prekrivenu ranama i počela ju je čistiti. U jednom trenutku žena je upitala: „Zašto to radiš? Ljudi ne rade takve stvari. Tko te je naučio?“ Sveta Terezija je odgovorila: „Moj Bog me naučio.“ Starija žena je odgovorila: „Tko je taj Bog?“ A Terezija iz Kalkute je jednostavno rekla: „Poznaješ mog Boga. Moj Bog se zove ljubav.“
Bog je ljubav, „ne u singularnosti jedne Osobe, već u Trojstvu jedne naravi“ (Predgovor). „To nije sentimentalna, emocionalna ljubav, već ljubav Oca koji je u izvoru svakog života, ljubav Sina koji umire na križu i uskrsava, ljubav Duha koji obnavlja čovjeka i svijet“[4]. Bog nije usamljeno biće, koje živi odvojeno i ravnodušno je prema sudbini čovjeka; on je obitelj, neiscrpni izvor života koji se daruje.
U GOVORU na Posljednjoj večeri, Isus najavljuje i obećava slanje Duha Svetoga: on će biti utjeha i snaga svojim učenicima. Gospodin ga naziva "Duhom istine" jer će nas "uvesti u svu istinu, jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navijestit će vam što dolazi" (usp. Iv 16,13). Duh Sveti ne dodaje ništa novo Mesiji; "od mene prima ono što će vama navijestiti", kaže Isus (Iv 16,14). Kao što Isus Krist govori samo ono što čuje i prima od Oca, "Duh Sveti je Kristov tumač. On nas ne vodi na druga mjesta, daleko od Krista, nego nas vodi sve dublje u svjetlo Kristovo"[5].
Riječima svetog Grgura Nazijanskog, „Stari zavjet je jasno otkrio Oca, ali nejasno Sina. Novi zavjet je otkrio Sina i nagovijestio božanstvo Duha. Danas Duh živi među nama i jasno se čini vidljivim“[6]. Tješitelj „sada uči vjernike svim duhovnim stvarima kojih je svatko sposoban, ali i u njihovim srcima pali življu želju da rastu u onoj ljubavi koja ih čini da ljube ono što znaju i žele ono što ne znaju“[7].
„Djelovanjem Duha Svetoga, on je obasjao zemlju novim svjetlom i svako ljudsko srce koje ga prima; svjetlo koje otkriva tamne kutove, tvrdoću koja nas sprječava da donosimo dobre plodove ljubavi i milosrđa“[8]. Kao što se kad se razbije posuda s parfemom, njegov se miris širi posvuda, kad se Tijelo Kristovo razbilo na križu, njegov se Duh izlio u srca svih[9]. Možemo zamoliti Mariju, kćer, majku i zaručnicu Božju, da nas nauči ući u trojstveno zajedništvo, živjeti i svjedočiti ljubav koja daje smisao našem životu.
[1] Sv. Hilarije, Traktat o Presvetom Trojstvu, Knjiga 2, 1, 33-35.
[2] Sv. Josemaría Escrivá, Bilješke o propovijedanju, 8. prosinca 1972.
[3] Benedikt XVI., Angelus, 30. svibnja 2010.
[4] Franjo, Angelus, 26. lipnja 2013.
[5] Benedikt XVI., Homilija, 7. svibnja 2005.
[6] Sv. Grgur Nazijanski, Rasprava 31, 25-27 (PG 36, 159).
[7] Sv. Augustin, Traktat 97, 1 (O Evanđelju po Ivanu).
[8] Franjo, Angelus, 11. lipnja 2017.
[9] Usp. Sv. Hipolit, Komentar Pjesme nad pjesmama 13:1.
